U većini zemalja “starog kontinenta” u toku je prvenstvena pauza, pa tako i u Bosni i Hercegovini, međutim, ljetnji prijelazni rok aktivno teče, i mnogi nogometaši, ali i treneri u Bosni i Hercegovini i širom Evrope i svijeta, promijenili su nogometne sredine.
To je ujedno bio povod nama iz sportskevijesti.com da kontaktiramo njemačkog nogometnog stručnjaka hrvatskog porijekla, koji je u svojoj trenerskoj karijeri vodio veliki broj njemačkih i austrijskih klubova, te reprezentacije Gruzije i Afganistana, a koji je, između ostalog, radio i u Bosni i Hercegovini, tačnije, svojevremeno vodio ekipu Zvijezde iz Gradačca, Petra Šegrta.
Razgovarali smo o razlikama u uslovima rada trenera u Bosni i Hercegovini i inostranstvu, kao i o tome kako je biti selektor ratom zahvaćenog Afganistana, gdje je ovaj stručnjak donedavno bio selektor državne reprezenatcije.
Petar Šegrt korektno je odgovorio na naša pitanja, odnosno, pitanja koja zanimaju naše čiatoce:
S obzirom na to da ste promijenili dosta klubova u trenerskoj karijeri, nas zanima gdje vam je bilo najbolje, odnosno, gdje je najbolja radna atmosfera?
“Ja sa današnjim danom imam pune 34 godine staža trenerskog iskustva, a od toga 21 godinu sam profesionalni trener. Moj prvi klub u trenerskoj karijeri bio je FV Calw, gdje sam radio kao trener kadeta i osvojio svoje prvo prvenstvo. Profesionalnu trenersku karijeru počeo sam sa 30 godina u WFL Bochum, a narednih sedam godina radio sam kao pomoćni trener u nekoliko klubova u 1. i 2. Bundesligi. Pored uloge trenera, također, sam bio i sportski i tehnički direktor u nekim od klubova i okružnih saveza. Obnašajući tu ulogu, dakle, sportskog i tehničkog direktora, naučio sam šta su problemi klupskog rukovodstva, kao i šta su problemi navijača, odnosno, na taj način sam najbolje vidio profesionalni nogomet i iz drugog ugla, ne samo kao trener. Poslije mi je puno lakše bilo razumijeti sponzore kluba, klupsko rukovodstvo, ali i onaj najvažniji dio svakog kluba, igrače i navijače! Sva ta iskustva su mi pomogla da kada kao trener vodim neki klub, uvidim brže sve određene probleme kluba, ali i probleme grača. Za mene je najvažnija stvar, bez obzira da li vodiš prvi tim, juniore ili kadete, da sa istom dozom ozbiljnosti pristupiš svakom treningu, a pogotovo utakmici. U Njemačkoj je situacija takva da ako vodiš juniore ili kadete, rezultat nije najvažniji, već je najvažnije koliko si sposoban da kao trener razviješ mlade igrače, dok u slučaju kada vodiš prvi tim, rezultat na karaju sezone je ono što je jedino mjerilo uspjeha. U Njemačkoj sam, također, naučio da je uloga trenera jedan posao koji se mora prvo dobro izučiti da bi se počelo njime ozbiljno baviti! Jedan od najboljih primjera je moj prijatelj Jogi Low (selektor Njemačke nogometne reprezentacije), koji je kao i ja, trenersku karijeru počeo u amaterskom fudbalu, poslije je radio kao pomoćnik u nekim klubovima i reprezentaciji, a danas je selektor Njemačke sa kojom je osvojio Svjetsko Prvenstvo 2014 u Brazilu. Na vaše pitanje gdje mi je bilo najbolje, iz današnjeg ugla gledišta teško je kazati. U Njemackoj i Austriji imaš sve uslove za rad kao trener, dok u Gruziji, Indoneziji, BiH i Afghanistanu moraš prvo dobro osmotriti situaciju da bi se mogao poslije u poslu snaći, a na kraju opet drugi odlučuju da li ostaješ ili ne. Zadnji primjer jedne takve situacije imao sam u Afganistanu, koji sam kao selektor vodio sa dosta uspijeha, s obzirom na to da sam u šest od osam zvaničnih utakmica zabilježio pobjede, i prvu put u historiji te zemlje se kvalifiikovao za finalnu fazu kvalifikacija za Azijski Kup. Međutim, bez obzira na sve to, rukovodstvo Afganistanskog saveza odlučilo je da postavi nove ljude, i mi treneri, igrači i navijačli to moramo prihvatiti, jer u profesionalnom fudbalu to je tako. Pa iako je u Afghanistanu, Gruziji ,Indoneziji i BiH bilo nekada jako teško radiiti kao trener, ja sam se u Afghanistanu i BiH najbolje osjećao jer imao priliku raditi sa dosta talentovanim igračima, a i navijači su me jako dobro prihvatili, a u BiH i Fganistanu i dan danas cijene moj rad.”
Donedavno ste vodili reprezentaciju Afganistana, možete li nam otkriti na kojem nivou je nogomet u toj azijskoj zemlji i u kakvim klubovima igraju reprezentativci Afganistana, odnosno, da li su to nogometaši iz domaćih timova, ili igraju u inostranstvu?
“Gledajte, Afganistan ne možete u svijetu profesionalnog nogometa ni sa kojom drugom državom uporediti. Ta država je već 38 godina zahvaćena ratnim stanjem, i u kojem se i dan danas nalazi. Tih 38 godina nikada nitko na svijetu ne smije zaboraviti, i ja se divim ljudima iz Afganistana kako su to mogli do sada izdrzati. Afganistanci su posebni ljudi prema kojima ja imam najveći mogući respekt i poštovanje, i ja to itekako dobro mogu procijeniti pošto sam za svoju 51 godinu kroz dosadašnju trenersku karijeru obišao cjeli svijet. Tako hrabri, i pored svega toga što im se dešava, uvjek pozitivni ljudi, to nema nigdje više na cijelom svjetu! Jako sam ponosan što sam vodio nihovu reprezentaciju nešto više od godinu dana u kojima smo bili izuzetni uspješni, jer ljudi iz Afganistana to zasluzuju. Uvijek nakon nekog našeg uspjeha smo dobijali mailove i poruke podrške od navijača tipa ,,Hvala treneru što smo na 90 minuta zaboravili gdje živimo!” Izvinite, ali ja se još uvjek naježim kad se tih stvari sjetim! Kakvi su to posebni ljudi u Afganistanu! Za ekipu mogu reći da sam je puno promijenio od kada sam 2015. godine dosao u Afganistan. Uklopio sam u jedan tim igrače koji dolaze iz Njemačke, Švedske, Danske, Norveške, Holandije, raznih dijelova Azije i Amerike sa lokalnim igračima iz Afganistana. To ranije nije bilo izvodljivo, i najviše zbog toga je mene Afganistanski Fudblski Savez i doveo, jer je reprezentacija bila nanizala dosta poraza u kvalifikacijama za Svjetsko Prvenstvo 2018 u Rusiji, međutim, ekipa je imala neke male šanse da se plasira na Azijki Kup. Kada sam stigao i postao selektor, najveći problem je bio što neki od najboljih igrača nisu htjeli nastupati za reprezentaciju iz nekih razloga koji imaju veze sa radom tamošnjeg Saveza. To je bilo prvo šta sam promijenio! Na kraju smi svi bili kao jedna obitelj, i igrači i osoblje i navijači. Ja sam tada mislio da je i Savez uz nas, ali tu sam, kako sada vidim, pogresio. Međutim, ok, i to je profesionalni nogomet i jedno veliko iskustvo za mene.”
Poznato je da je Afganistan ratom opustožena država, nas zanima da li postoji profesinonalna nogometna liga i kakav je odaziv publike na stadionima?
“U Afganistanu se ne može igrati profesionalno prvensto jer je preopasno, ali se igra četiri tjedna Liga u Kabulu. Tada stadion pun, i bude oko 10 000 ljudi, a milioni ljudi prate te utakmice putem TV ekrana. Mi isto tako, iz sigurnosnih razloga ni kao reprezentacija nismo mogli igrati u Afghanistanu. Dok smo igrali domaće utakmice u Iranu, imali smo pun stadion, dolazilo je po 27 000 afganistanskih navijača! Međutim, nakon jedne utakmice gdje je došlo 80 000 afganistanskih navijača u Iran, ta država više nije dozvolila da se igraju naše utakmice na velikim stadionima u Iranu. Nakon toga, Savez je odlučio da će reprezentacija domaće utakmice igrati u Tadžikistanu, a moji stari igrači su mi rekli, a i sam sam to vidio, da sada na utakmice reprezentacije dolazi samo 500-1000 afganistanskih navijača! Ja ne mogu razumijeti tu odluku Saveza, ali to više nije moja stvar.”
Koliko je uopšte sigurno baviti se nogometom u Afganistanu, da li se mogu redovno održaviti treninzi, igrati ligaški mečevi?
“U Afganistanu nije moguće bez rizika raditi, i na taj rizik sam se uvijek, i sa istim oprezom, morao iznova navikavati. Radio sam sa igračima iz Afghanistana tamo u Kabulu, odnosno, trenirao ih, ali za mene je bilo jako važno da se i u drugim dijelovima Afganistana radi sa igračima, jer nisam htio da se zaboravi gdje su korjeni afganistanske nogometske reprezentacije. Zbog toga mi je i afganistanski Savez bio uvijek zahvalan, a posebno mladi igrači, kao i svi afganistanski navijači. To mi je već od prvog dana vođenja reprezentacije bilo jasno. Ovdje prije mnee mene niti jedan stranac, evropski selektor, to nie radio, i ja sam odlučio da preuzmem Afganistan i u vođenje reprezentacije uložim svo svoje znanje. Po mom mišljenju, niti jedan selektor ne može dovoljno kvalitetno voditi reprezentaciju ako ne živi u toj državi. To je moje mišljenje, i možda baš zbog toga dobijam i po 200 dnevnih zahtjeva za prijateljstvo na društvenim mrežama, a koji dolaze iz Afganistana, i žao mi je što ne mogu svima odgovoriti, ali nikada neću zaboravaviti te posebne ljude iz Afghanistana.”
Ne tako davno radili ste i u Premijer ligi Bosne i Hercegovine, tačnije, vodili ste Zvijezdu iz Gradačca. Nas zanima kakve vas uspomene vežu za nogomet u BiH, da li pratite nogomet u BiH?
“Puno sam naučio i još dan danas učim o nogometu u BiH. Istina, bio sam poprilično kratko trener Zvijezde iz Gradačca, ali još se uvjek imam posla sa tadašnjim rukovodstvom Zvijezde, pošto me nikada nisu ispalatili za moj rad, i slučaj je završio na sudu. Zaista je smiješno da se većina ljudi iz tadašnjeg rukovodstva, uključujući i tadašnjeg predsjednika kluba, prema iskazima na sudu, ne sjećaju da sam ja ikada radio za klub i da ne postoji nikakva pisana evidencija u zvaničnim knjigama Zvijezde da sam ja ikada bio trener ovog tima i uopće postojao. Međutim, pored tih nemilih stvari, jako sam sretan da nisu barem igrači i navijači Zvjezde Gradačac to zaboravili, odnosno, nisu zaboravili ko ih je od 06.09.2014. do 18.04.2015. godine trenirao svaki dan. Na sreću, imam i snimke nekih mečeva koji su bili na TV kao dokaz mog rada u Zvijezdi, kao i neke intervjue. Postoji situacija kada sam vodio Zvijezdu protiv FK Sarajevo, 28.02.2015., i kada me jedan navijač pogodio petardom u glavu, a ja nisam mogao otići kod liječnika na pregled pošto me Zvijezda do tog dana nije uopće prijavila da radim u BiH, i to su zaboravili. S obzirom na takav način vođenja jednog kluba iz Premijer lige od strane klupskog rukovodstva, mene niko ne treba pitati kako je Zvijezda mogla ispasti iz lige, iako su u zadnoj utakmici trebali pobjedu da se bi se spasili ispadanja. To što je Zvijezda tada ispala iz lige još uvijek mi je žao, najviše zbog igrača i navijača. Ja sam u to vrijeme jednostavno morao prihvatiti odluku klupskog rukovodstva i otići, ali mi je drago što igrači i navijači nisu zaboravili moj rad, i sve ono što sam pokušao sa klubom napraviti. Danas pratim utakmice u BiH, uglavnom, na TV ekranu, ali i nekada odem i na stadion, kao što je bio slučaj sa utakmicom između Željezničara i Zete u Evropa ligi prje dva tjedna. Jako mi je drago da su Željo i Široki Brijeg prošli prvu rundu. Sarajevo je, nažalost, nesretno ispalo. Ipak su penali nogometna lutrija u kojoj treba imati dobre živce i to neko zrno sreće da se na takav način pobjedi. Navijaću sad za Zrinski protiv Maribora u Ligi prvaka, pa, iako Maribor ima veće iskustvo i bolje uslove za rad, smatram da ukoliko igrači Zrinjskog daju sve od sebe imaće šansu proći u narednu rundu. Posebno bi mi bilo drago da sva tri kluba iz BiH prođu dalje, naročito zbog toliko bh navijača koji žive za nogomet.”
Kakvi su vaši planovi u bliskoj budućnosti, odnosno, da li ćete uskoro zasjesti na klupu nekog tima ili reprezentacije, i eventualno kojeg tima ili državne selekcije, te, da li biste opet radili u Bosni i Hercegovini?
“Često putujem po Evropi i Aziji, i u kontaktu sa nekim trenerima klubova u Bundesligi gdje često odem i pogledam neke pripremne utakmice. Imam ponuda od strane nekih klubova, a također, imam razgovore oko preuzimanja jedne reprezentacije. Meni nije prioritet novac i država u kojoj ću raditi, za mene je najvažnije da rukovodstvo kluba ili državnog saveza pusti mene da radim onako kako sam naučio za 21 godinu profesionalnog trenersog rada, i da mi se u taj dio posla ne miješa. Ako me pitate da li bih ponovo radio u BiH, odgovor je zašto da ne. Zavolio sam ljude u BiH a i oni mene. Samo jednu želju imam po pitanju bh nogometa, odnosno, volio bih da se nikada više ne dozvoli situacija da se utakmica igra sa samo, ukupno, dvije lopte, kao što je bio slučaj na jednoj od mojih zadnih utakmica, tačnije, kada sam sa Zvijezdom gostovao kod Slavije, i što je rukovodstvo Zvijezde tada dozvolilo, a jednu utakmicu nakon te protiv Slavije, ja sam izgubio posao. Svaki bod može biti važan da osvojiš prvensto, ili ostaneš u ligi, a zbog toga se gubi posao. Zato ne bih volio da se takve stvari više ikada dešavaju u bh nogometu, jer se na taj način ne varaju samo igrači i navijači jednog kluba, nego svi ljudi u Bosni i Hercegovini koji vole i sve daju za nogomet!”
Hvala Vam za izdvojenom vremenu za sportskevijesti.com, želimo vam mnogo uspjeha u daljoj trenerskoj karijeri!
“Hvala i Vama na pitanjima, također, i vama sve najbolje u daljem radu!” – završio je razgovor za SPORTSKE VIJESTI, vrlo cjenjeni nogometni stručnjak, i trener sa višegodišnjim međunarodnim trenerskim stažom i iskustvom, Petar Šegrt!
