Ugledni bosanskohercegovački sportski portal sport1.ba napravio je izuzetno kvalitetno štivo vezano za nadolazeće igračke naraštaje bosanskohercegovačkog nogometa.
Autor teksta u vlasništvu portala sport1.ba, u štivu koje se izvorno može pronaći na sljedećoj adresi sport1.ba, dotakao se osjetljivih, da ne kažemo, “tabu”, tema za bosanskohercegovačke sportske radnike, konkretno, veliku većinu šefova stručnih štabova aktuelnih premijerligaških klubova, koji su godinama unazad u (kolektivnoj) dilemi da li se odvažiti i pružiti šansu u seniorskom timu talentovanim mladim nogometašima koji dolaze, ili onaj dio što “škripi u ekipi”, ipak, “podmazati” iskusnim i “provjerenim” nogometašima iz bližeg regiona.
“Nedim Hadžić, Ajdin Mujagić, Denis Žerić, Edis Smajić, Anel Šabanadžović, Luka Menalo, Marko Mihojević, Besim Šerbečić, Advan Kadušić, Kemal Osmanković, neka su od imena koja su u posljednje vrijeme ‘izronila’ u svijetu bh. fudbala.
Svi pomenuti su imali potencijal kao i mnogi koji su već davno digli ruke od fudbala. Trenirali su zajedno sa pomenutim igračima i možda bili i bolji, pardon talentovaniji od pobrojanih. Naglasak je na bili, jer kako rekosmo većina ih se više ne bavi fudbalom ili se njime bavi u mjeri da je to puko ubijanje vremena.
Posljednji nastupi Željezničara u juniorskoj Ligi prvaka, pobjeda reprezentacije protiv Velsa, pokazali su da nismo talentovani samo do 14 godine. Pokazali su i da se može bh. ‘nejač’ nositi sa dosta bogatijim sredinama, timovima i selekcijama koje u svoje omladinske pogone ulažu novaca, koliko otprilike ulažu naši najbogatiji timovi u seniorske ekipe. Pokazali su i da imamo trenere koji mogu da odlično vode djecu na tom nivou. No to nije poenta priče.
Vratimo se na početak teksta. Razlika između pomenutih igrača i ovih ‘drugih’ koji su odustali je činjenica da su dobili priliku za nastup i pokazali da zaslužuju šansu. Nakon što su dobili šansu, pokazali su da se na njih može računati i da bi u budućnosti mogli postati nosioci igre kluba za koji nastupaju.
Strateški gledano svaki klub bi morao, ako misli samom sebi dobro, a nadamo se da misli, ‘istrpiti’ jednog ili dvojicu dječaka iz juniorskog sastava. Razloga za to je mali milion.
Prvi je finansijski u svakom slučaju. Sigurni smo da je primjera radi Anel Šabanadžović jeftiniji od nekog zadnjeg veznog iz zemalja regije. Svaki mladi igrač košta svoj klub pet do deset puta manje od izvikanih akvizicija i nazovimo pojačanja koja se dovode na osnovu CV-a, a ne na osnovu stvarnih mogućnosti. Što je bolja muzika na Youtube klipu, veća je i cijena, otprilike tako to ide kod Bosanaca i Hercegovaca. Čast izuzecima.
Drugi razlog je svakako činjenica da se od domaćeg igrača koji je nedavno napunio 18 ili 19 godina u perpspektivi može priskrbiti određena suma novca te bi klub mogao prihodovati višestruka novčana sredstva na osnovu njegovog odlaska. Od polovnog veznjaka iz primjera radi Jelen Super lige, koji se dovede u klub sa 25, 28 ili 30 godina, osim trenutne koristi u smislu popunjavanja sastava, ne vidimo koja bi se još korist mogla ostvariti.
Treći razlog je kvalitet lige i državne reprezentacije u budućnosti. Sigurno da nam je stalo da imamo kvalitetnu ligu. Sigurno da je stalo navijačima da gledaju kvalitetne partije svojih ljubimaca. Činjenica da imaš mladog igrača ne znači po automatizmu da imaš i kvalitet, ali sistemskim radom i pravilima saveza sigurni smo da bismo kroz maksimalno tri godine imali kvalitetniju ligu i stvarali bazu za omladinske selekcije prvenstveno U19 i U21, ali i pravili filter za nastupe u najboljem timu. Kvalitetnija liga jeste jednako kvalitetnije utakmice jeste jednako više ljudi na tribinama i u konačnici jeste jednako mogućnost za obrt više novca. Tačka.
Eh sad dolazimo do glavnog problema. Klubovi, ali i treneri često nemaju sluha ili zbog pritiska rezultata ne smiju da se usude da daju priliku mladim igračima. Jedini način da to postane praksa je odredba, pravilo, dekret saveza, koji bi naložio klubovima da moraju raditi odnosno ‘trpiti’ mlade igrače. Oni su ti koji moraju donijeti pravilo, zaštititi mlade igrače od najezde polovnjaka u bh. fudbal, od kojih mi kao krajni konzumenti imamo najmanje koristi, ali još manje koristi imaju klubovi koji ih dovode i plaćaju, i u konačnici nacionalne selekcije. Jasno pravilo o broju igrača do 21 godine na terenu bi za početak bilo vrlo dobro i pozitivno. Primjera radi, četiri igrača do 21 godine na terenu u svakom trenutku utakmice, natjeralo bi klubove da mijenjaju svoje klupske filozofije. Mladi igrači ne bi služili za popunjavanje zapisnika, nego za kreiranje tima, rezultata i klupske politike.
Da ne bude zabune dovodila su se i fina igračka imena u Premijer ligu Bosne i Hercegovine, ali ako bismo gledali procentualno radi se o malom broju onih koji su u konačnici zadovoljili. Ali iole kvalitetniji igrač zaobilazi bh. fudblasko takmičenje u širokom luku.
Nije cilj nekome držati pridike, cilj je da se svi pozabavimo stanjem u kojem se nalazimo i probamo naći rješenje kako bismo što prije ozdravili. Slabe selekcije, loša liga, očajna posjeta, sve govori u prilog činjenici da nam je potrebna terapija, kojom ćemo preventivno djelovati. A nije da nismo bolesni. Dobro bolesni. Posljednjih godina, intenzivno pratim omladinske lige. Svaki put uživam na socijalnim mrežama čitati hvalospjeve o momcima koji naprave uspjehe. Ima li kvaliteta? Ima, sasvim sigurno. Ima li ga dovoljno da u ovom momentu preuzmu glavne uloge u timovima? Nema. Ali mišljenja sam da bi promjenom sistema selektiranja seniorskih timova sasvim sigurno kroz par godina i došli na nivo da nam prosjek ekipa bude 22, a ne 28 ili 30.
Da se radujemo novim generacijama kadeta i juniora, ali i da se kadeti i juniori raduju svakom novom treningu, jer znaju da će imati priliku da se izbore za nastup, a ne da sa 19 razmišljaju hoće li pored fudbalskog talenta završiti u pekari ili na dostavi pizza.” – navodi se u tekstu na platformi sportskog portala sport1.ba.
