Bosanskohercegovački klubovi na ovosezonskoj međunarodnoj sceni, generalno su doživjeli kompletan “brodolom”, odnosno, rezultatski krah.
Naime, od četiri predstavnika BiH u pretkolima Lige Evropskih prvaka i Evropske lige kombinovano, tek je jadan tim došao u poziciju da prođe više od jednog pretkola nekog takmičenja, Zrinjski iz Mostara.
Zrinjski je eliminisam u prvom pretkolu Lige Evropskih prvaka, da bi potom uspješno prošao drugo pretkolo Evropske lige, gdje je nakon ispadanja iz Lige prvaka, po automatizmu i pravilima UEFA, nastavio igrati međunarodne mečeve za ovu sezonu, i gdje se, nadalje, u trećem pretkolu sastaje sa bugarskim Ludogoretsom iz Razgrada, u ulozi apsolutnog autsajedra.
Kada kažemo bugarskim, mislimo geografski, odnosno, ovaj tim dolazi iz Bugarske, ali daleko od toga da za ovaj kvalitetni tim u većini igraju Bugari, već tu igraju talentovani Južmoamerikanci ili Afrikanci.
Upravo su igrači koji, dakle, nisu Bugari najbolji igrači ovog tima iz mjesta Razgrad, te ujedno i glavni razlog zašto je Ludogorets uzraziti favorit protiv bosanskohercegovačkog predstavnika.
Dakle, u praksi po bosanskohercegovačke klubove ova činjenica znači da ukoliko žele napraviti neki evropski iskorak, onda ona maksimalna četiri mjesta rezervisana za igrače koji nemaju državljanstvo BiH trebaju popuniti kvalitetnim Južnoamerikancima i Afrikancima, uz još dva do tri najkvalitetnija juniora, te ostatkom tima od domaćih igrača sa kojim već raspolažu.
Nije Ludogorets Razrad jedini primjer takve klupske politike, takav je primjer i kiparski Apollon iz Limassola koji je iz ovosezonske Evropske lige eliminisao sarajevski Željezničar, a o italijanskoj Atalanti iz Bergama da i ne govorimo, kao timu koji je zaslugama igrača koji nisu iz Italije sa osam golova razlike i bez primljenog pogotka u revanšu drugog pretkola Evropske lige deklasirao Sarajevo, sastavljeno od mnogo regionalnih “stranaca”.
Vrlo zanimljivo je i to da je jedini igrač sa relativno prolaznom ocjenom u redovima Sarajeva na ovom meču bio jedan Afrikanac, Joachim Adukor, koje li slučajnosti.
Dakle, neuspjeh nogometnih klubova u BiH može se tražiti u činjenici da klubovi već godinama gomilaju kao “strance” igrače iz regiona, a koji nisu pokazali da su dovoljno kvalitetni da nose dres nekog ozbiljnog kluba u regionu, kluba koji u evropskim okvirima, nadalje i pri tome, ne igra nikakvu ozbiljnu ulogu.
Najveća ironija je ta da igrači iz Južne Amerike ili Afrike, uglavnom, nisu uopšte skupi, naprotiv, mnogo su povoljniji od stranih igrača iz regiona sumjnivih igračkih vrijednosti, a barem deset puta su, u većini slučajeva, kvalitetniji i zahvalniji.
Konkretan primjer ovih mogućnosti je, između ostalog, nogometaš po imenu Musa Barow, koji igra za Atalantu iz Bergama, kojeg je ovaj klub prije dvije sezone iz Gambije doveo besplatno, koji je početno vrijedio 150 hiljada eura, koliko recimo vrijede prosječni juniori nekog kluba iz BiH, i koji je sa tri gola u gostima, u gore pomenutom meču, sam pobijedio FK Sarajevo, i koji danas sa svojih devetnaest godina vrijedi 6 miliona eura.
Pouka i rješenje problema je, zapravo, vrlo jednostavno, samo se treba voditi politikom relativno uspješnih, a sebi sličnih, politikom Kiprana, Bugara, Mađara, Poljaka, Slovaka, Rumuna, makedonskih Skhendija iz Tetova, slovenačkih Maribora i tako dalje, a i šire.
