Mnogi nogometni klubovi u BiH već godinama muku muče sa dovođenjem kvalitetnih igračkih pojačanja, pa uslijed, nerijetko, promašenih igračkih akvizicija, ceh plati trener, potom se nazor uvode u prvi tim nedovoljno stasali igrači iz vlastitog juniorskog pogona, a krajnji rezultat ostaje isti – nema iskoraka ni u prvenstvu, niti na međunarodnoj nogometnoj sceni.
Ali kako dovesti pravo igračko pojačanje, a da nije pretjerano skupo, a da nije nedostupno, a da ima i potencijal da klub na njemu naposlijetku i zaradi?! Jednostavno je.
Jednostavno je ukoliko se prethodno napravi određena selekcija, recimo, klub prvobitno treba jasno da zna šta mu je cilj u prvenstvu u minimalno jednoj takmičarskoj sezoni, a potom da se okrene sklapanju tima za takvo dostignuće.
Ukoliko klub ima za cilj osvojiti titulu prvaka BiH, tada treba da ima, prije svega, budžet u rangu barem dva najozbiljnija konkurenta za takvo što, ili veći od njih, a potom da dio tog budžeta preusmjeri na buduće plate i/li dvođenje minimalno dva, ili tri, maksimalno četiri igračka pojačanja koja će po kvaliteti “odskakati” od igrača iz ostatka lige, i biti nosioci igre kluba.
Tada se uglavnom dolazi do najtežeg dijela kada su bosanskohercegovački klubovi u pitanju, ali isključivo iz raloga tog što bosanskohercegovački klubovi, uglavnom, “idu linijom manjeg otpora”, i ne žele malo podrobnije istražiti sebi pristupačno nogometno tržište, već uzimaju ono što je prvo slobodno, a da je negdje igra(l)o – po sistemu “daj šta daš”.
Nogometno tržište koje je pristupačno klubovima najveće platežne moći u BiH su, zapravo, nogometne lige sličnog ili za nijansu slabijeg ranga od BiH, ali pri tome ne mislimo ozbiljno i na one najslabije rangirane lige, konkretno, Evrope.
U praksi, jedno ozbiljno pojačanje za klub koji pretenduje na titulu prvaka BiH bilo bi pojačanje koje igra standardno u ponajboljem ili najboljem crnogorskom, finskom, slovačkom, švedskom, islandskom, moldavskom, makedonskom, albanskom, ili slovenačkom prvoligašu, a da pri tome mjesečna plata tom igraču ne prelazi iznos mjesečne plate najplaćenijeg igrača Premijer lige BiH, i naravno, da je taj potencijalni igrač mlađih igračkih godina, a potom, i igrač pred istekom ugovora sa aktuelnim klubom, kao što se, uostalom, dešava i najboljim igračima klubova u BiH, koji ih jednostavno teško mogu, ili uopšte ne mogu zadržati.
Takav igrač, igrač koji po kvaliteti “odskače” od, za nijansu slabije ili iste nogometne lige kao BiH, i igrač u redovnoj takmičarskoj formi, kada dođe u ambiciozan premijerligaški klub biće garantovano pojačanje, za razliku od igrača koji dolaze iz, za nijansu jačih evropskih liga od BiH, ali nisu dugo igrali u prvom timu svog kluba, i nisu u dobroj takmičarskoj formi, što je, inače, neuspješna dosadašnja praksa mnogih klubova u BiH, a da se i ne govori koliko bivaju, uglavnom se ispostavi, nepotrebno skupo plaćeni.
Na primjeru doskora prvog strijelca aktuelne Premijer lige BiH, povremenog reprezentativca BiH, 24-godišnjeg Elvira Koljića, koji je nedavno iz premijerligaša Krupe otišao u osrednjeg rumunjskog prvoligaša Craiovu, u ligu nešto bolje rangiranu od BiH, najbolje se vidi kako jedan klub, koji teži ka ozbiljnom, treba da dovede igračko pojačanje iz lige slabije rangirane od svoje, s obzirom da ovaj igrač i u Rumuniji nastavlja gdje je stao u BiH, i pretenduje čak i za prvog strijelca tamošnjeg najjačeg ranga nogometnog takmičenja.
Na primjeru obrnutog redoslijeda, sarajevski premijerligaš Željezničar angažovao je, još uvijek perspektivnog, 28-godišnjeg nogometaša Sulejmana Krpića, koji je prethodno redovno igrao za jednog od boljih iranskih prvoligaša, Tractor Sazi iz Tabriza, odnosno, dolazi u BiH iz lige slične, malo jače, ili malo slabije od BiH barem prema tržišnim vrijednostima uglednog Transfermarkt, a Željezničar je dobio u njemu ponajboljeg igrača svog aktuelnog tima, pravo igračko pojačanje, i igrača koji trenutno pretenduje da se okiti titulom prvog strijelca Premijer lige BiH za aktuelnu sezonu.
Također, vrlo je bitno ponuditi tom budućem igračkom pojačanju ugovor na tri ili više godina, a najbitniji razlozi za takvo što su ti što se na tom igraču, ako se naročito istakne, može kasnijim transferom i zaraditi ozbiljan novac, i ono još važnije, klub dobija kvalitetnog igrača u dobroj formi, i igrača koji će svoj maksimum davati barem dvije sezone, s obzirom da je svjestan da ih ima po ugovoru odradti tri.
Naravno, s obzirom na podatak da je u Premijer ligi BiH ograničenje broja stranih igrača trenutno četiri, tada je jasno da bi bilo najbolje angažovati četiri, po preferencama, gore navedena igračka pojačanja za jednu sezonu, i na onim pozicijama koje su klubu najviše potrebne, a ostalih sedam prvotimaca, kao i rezervni igrači mogu se kvalitetnom strategijom pronaći i pronalaziti i u vlastitoj ligi, te u vlastitom omladinskom pogonu.
Naposlijetku kada se “crta podvuče”, dvije takmičarske sezone ovim načinom rada su osam kvalitetnih igrača, tri sezone su dovoljne za kvalitetan prvi tim, stoga, vrijedi jednom pokušati – početi put ka “evropskom” iskoraku.
