Dok mnogi nogometni klubovi iz regiona jugoistočne Evrope, među kojima su i klubovi sa Balkanskog poluotoka, godinama prave ozbiljne međunarodne iskorake, klubovi iz BiH spadaju među rijetke u tom dijelu “starog kontinenta” za koje je takvo što u ovom trenutku tek misaona imenica.
Isključivi razlog takvog stanja vezanog za klubove u BiH nije u najvećoj mjeri sktroman budžet, već neadekvatno poznavanje gradiva koje se odnosi na to kako “svijet u tim okvirima” funkcioniše.
Naime, jasno je kao dan da, shodno činjenici da iza većine klubova Premijer lige BiH trenutno stoji situiran biznismen, potenciijalno ozbijnih klubova “na papiru” trenutno ima mnogo, ali ozbiljnih međunarodnih rezultata od strane istih nema nikako.
Ono što bi trebao uraditi jedan ozbiljan biznismen koji stoji iza nekog ozbiljnog kluba, barem za standarde Premijer lige BiH, a kako bi taj klub napravio međunarodni iskorak, i na kraju krajeva, vratiio povjerenje publike i navijača tog kluba, koji svakako žele gledati međunarodne mečeve i selektivan rad kluba, jeste, za početak, staviti “na papir” iznos budžeta za minimalno dvije takmičarske sezone.
Nadalje, shodno tome, taj klub prvobitno angažovati kvalitetna kadrovska rješenja, odnosno, postaviti dovoljno ozbiljnog trenera za šefa stručnog štaba, i postaviti dovoljno ozbiljne ljude na pozicije sporrtskog direktora i/li skauta, koji su dovoljno upućeni u rad ozbiljnih evrpskih klubova, barem ozbiljnijih od bosanskohercegovačkih.
Mnogi bi na takvo što pomislili “…ma ko će doći u BiH a da je ozbiljan?!..”, međutim, doći će, ali treba ozbiljne ljude ozbiljno potražiti, a nipošto dovoditi po sistemu “daj šta daš”, i misliti može se i ovako, što je u biti dosadašnja, vrlo neuspješna, praksa nogometnih klubova u BiH.
Dakle, hipotetički, ali i faktički, gledano, jasno je da nekoliko klubova u Premijer ligi BiH u današnje vrijeme ima godišnji budžet u uznosu od jedan milion KM ili veći, a pošto je to jasno, jasno bi trebalo biti i to da se dio tih sredstava može i mora usmjeriti na dovođenje kvalitetnih, prije svega, mladih i talentovanih nogometaša, i to sa onih svjetskih tržišta koja su mjesto poslovanja klubova koji prave međunarodne evropske iskorake, i koji ih na vrijeme dovode za izuzetno sitan novac čak i za nogometne standarde u BiH, za što svakako treba gore navedena struka – kao osnovni preduslov.
Sasvim dovoljno je dovesti dva kvalitetna talentovana igrača po jednoj takmčarskoj sezoni, dva igrača kojima bi bio ponuđen dugogodišnji ugovor, dva igrača od kojih bi taj klub iz BiH mogao u budućnosti i zaraditi kao što je praksa u gore pomenutom regionu i/li čitavoj Evropi, te samim tim nastaviti povećavati svoj budžet, a tim redoslijedom bi u dvije sezone, o kojima smo ranije u ovom tekstu govorili, klub imao četiri kavlitetna igrača, odnsono, već polovinu svog prvog tima – kvalitetnog i perspektivnog tima.
Da se ne bi išlo nadugo i naširoko, kasnijim izlaznim transferom takvih igrača, koji ne bi bili nimalo jeftini, otvara se mogućnost za dovođenje još dva, tri, četiri pet, šest, takvih, nije ni bitan broj, a klub bi u međuvremenu imao sistem, kostur, imao igru, imao tržišnu vrijednost, kvalitet, stvarao bi ozbiljan imidž, imao bi puniji stadion, a rezultat kao najvažniji segment, zasigurno ne bi izostao – jednostavno nije izostao ni drugima koji su radili po tom sistemu.
Zaključak ove tematike bio bi takav da, uz adekvatan pristup i rad, i u nogomtnoj BiH bila bi zelena trava, a evropski klupski iskorak za izvijesnog bosanskohercegovačkog nogometnog premijerligaša ne bi bio san – već java.
