Portal sportskevijesti.com za uvažene čitaoce odlučio se pozabaviti marketinškim potezima koje bi klubovi nogometne Premijer lige BiH mpogli napraviti, a sa ciljem vraćanja izgubljene nade mnogim ljubiteljima klupskog nogometa u BiH.
Tako smo vođeni nedavnim transferom nekadašnjeg prvotimaca španske Barcelone, 32-godišnjeg krilnog napadača Jeffrena Suareza, u tim hrvatskog prvoligaša Slaven Belupa iz Koprivnice, kluba koji se u Prvoj HNL obično bori za opstanak u ligi, došli do ideje o nekim eventualnim transferima igrača koji bi Premijer ligu BiH podigli na jedan znatno veći nivo, barem znatno veći nivo popularnosti.
Tom linijom razmatrali smo tržišnu vrijednost pomenutog španskog igrača u trenutku dolaska u Slaven Belupo, te konstatovali nepobitnu činjenicu da se radi o igraču čija je tržišna vrijednost 400.000 eura, a opštepoznato je kako tržišna vrijednost igraču određuje, između ostalog, i visinu mjesečne plate.
Gledaju tržišnu vrijednost Jeffrena Suareza, dolazi se do podataka kako je većina trenutnih prvotimaca tradicionalno najboljih klubova Premijer lige BiH, kao što su aktuelni prvak Sarajevo, ili Zrinjaki iz Mostara, Željezničar iz Sarajeva i/li Široki Brijeg, u ovom momentu tržišno vrijednija od pomenutog španskog igrača, što nadalje govori kako su mnogi igrači koji trenutno igraju u Premijer ligi BiH samim tim izvijesno i plaćeniji od španskog internacionalca u redovima Slaven Belupa.
Potom pravimo komparaciju Španske La lige, kao najjače lige na svijetu, i Premijer lige BiH, koja prema rang listi zauzima jednu od tri posljednje pozicije na svjetskoj listi, te dolazimo do zaključka kako bi jedan igrač koji je svojevremeno igrao za tada najbolji klub na svijetu, odnosno, za špansku Barcelonu, zasigurno bio ubjedljivo najbolji igrač u Premijer ligi BiH, te se pozivamo na činjenicu da bi takav igrač koji je došao u tim koji se bori za opstanak u Prvoj HNL zasigurno došao i da se bori za naslov prvaka u Premijer ligi BiH.
Zatim se vraćamo do Prve HNL, vraćamo se do Slaven Belupa iz Koprivnice, do kluba čiji je kvalitet, prema svim parametrima, lošiji od gore navedenih klubova Premijer lige BiH, i čija je platežna moć slabija od klubova kao što su Sarajevo, Zrinjski iz Mostara, sarajevski Željezničar i/li Široki Brijeg, gdje ne može a da se ne konstatuje kako bi svi ovi premijerligaši mogli učiniti minimalno isto.
Dakle, shodno ovom transferu, postavlja se opravdano pitanje zašto tako jedan klub iz Premijer lige BiH ne bi tom linijom mogao u svoje redove angažovati igrača kalibra čak i brazilskog asa Ronaldinha, nekadašnje svjetske zvijezde, asa i velikana brazilske reprezentacije, španske Barcelone, italijanskog Milana, i nekada najbolje igrača svijeta, i igrača koji danas ima četrdeset godina, te vrijedi 800.000 eura, odnosno, vrijedi u rangu pojedinih aktuelnih igrača u Premijer ligi BiH.
Da takvo što nije nimalo nerealno, sam po sebi govori i podatak da je Ronaldinho nedavno igrao u Meksiku, za tamošnjeg drugligaša Queretaro FC, za klub koji tržišno vrijedi kao klubovi u Premijer ligi BiH, za klub u kojem je nekada najbolji igrač bio upravo jedan Bosanac, i to bivši igrač Sarajeva, Alen Škoro, te da Ronaldinho vjerovatno ne bi odbio još jedan angažman prema, za njegove standarde, “egzotičnoj sredini” polugodišnjeg života i igranja (rekreativnog) nogometa u BiH.
Ovakvu praksu već su unazad i dvedeset godina radili klubovi iz regiona Zapadnog Balkana, kao što su srbijanski Partizan iz Beograda koji je tako dovodio nijegerijskog asa i nekadašnjeg igrača italijanskog Milana, Tariba Westa, ili hrvatski Dinamo iz Zagreba koji je dovodio tada mnoge renomirane igrače, čiji je spisak izuzetno dug.
Geledajući sa tog aspekta, u ovom trenutku da bi se dovelo Ronaldinha u Premijer ligu BiH, i potpisalo ugovor barem na pola godine sa nekim klubom, neophodno je izdvojiti 600.000 eura na polugodišnju platu istom, što je u prevodu ekvivalentno cifri koju klubovi Premijer lige zarade od prodaje jednog svog boljeg igrača.
Važno je istaći i bitan podatak da timovi u Premijer ligi BiH u ovom trenutku imaju i po nekoliko igrača u svojim redovima čija godišnja plata premašuje iznos od 100.000 eura, što bi u praksi značilo da je itekako izvodljiva i opcija odreći se tri takva igrača u zamjenu za tromjesečnu platu za Ronaldinha, a da i ne govorimo o razlici u kvaliteti čak i današnjeg Ronaldinha i pojedinih toliko plaćenih, i zasigurno vrlo zamijenjivih, igrača u Premijer ligi BiH.
Dovođenjem Ronaldinha u Premijer ligu BiH vratila bi se nada i nogometnim zaljubljenicima u BiH u napredak klupskog nogometa, tribine na stadionima bile bi znatno punije, prodaja dresova takvog igrača bila bi garantovano u ogromnom porastu, otvorila bi se vrata za povoljnim dovođenjem mnogih dobrih igrača sa evropskog tržišta, otvorila bi se vrata izlaznih transfera iz BiH u renomirane evropske klubove i to za dovoljno dobre novčane iznose, i mnogo toga drugog pozitivnog.
U prilog ovoj trvdnji može ići i situacija vezana za elitni rang nogometnog takmičenja na Kipru, kao nogometnom “analfabetu” čak i za BiH, kao državi čiji su klubovi unazad dvadesetak godina bili apslotni autsajderi u mečevima evropskih takmičenja protiv klubova iz BiH, te redovno ispadali kao što je svojevremeno Anorthossis iz Famaguste od sarajevskog Željezničara, da bi Kiprani tada počeli sa gore navedenim praksom dovođenja bivših asova svjetskih velikana španskog Reala iz Madrida ili Barcelone, igrača koji su ulazli u pozne nogometne godine, i da bi Kiprani danas bili relativno ozbiljni čak i u evropskim dometima, da bi kiparski APOEL iz Nikozije nedavno igrao čak i četvrtfinale Lige evropskih prvaka, odnosno, bio u nezamislivoj poziciji gledajući na period od unazad dvadeset godina.
U konačnici, za velike stvari ponekad i nije neophodan ogroman novac, dovoljno je imati jasnu viziju, viziju za koju će se težiti da se sprovede u djelo, viziju koja će naposlijetku dugoročno razviti neke nove pozitivne svjetonazore koje vode prema napretku klupskog nogometa u BiH.
