Potcijenio je “Amidža” i državu BiH, i Premijer nogometnu ligu BiH, i vlastiti klub FK Sarajevo, te je to ujedno i najveći problem sarajevskog kluba – tako ćemo započeti ovaj tekst.
Danas je zvanično izabran novi šef stručnog štaba FK Sarajevo, “ko zna koji po redu novi šef struke u prethodnih deset godina”, u pitanju je trener Mirza Varešanović, a navijači ovog sarajevskog kluba generalno su takvim potezom klupskog rukovodstva poprilično nezadovoljni, barem prema prvim reakcijama putem društvenih mreža na zvaničnim nalozima FK Sarajevo.
U biti, prije nego što je izabran trener Varešanović, klub je ozbiljno pregovarao sa trenerom Robertom Prosinečkim, no pregovori nisu uspjeli iz razloga što hrvatski stručnjak, prema nezvaničnim informacijama, nije pristajao na mjesečnu platu ispod 10.000 eura.
Nije najveći problem niti to što za šefa struke nije izabran Prosinečki, no problem je to što FK Sarajevo zaista ima veoma bogatog multimilionera za većinskog vlasnika, Malezijca Vincenta Tana, svjetski poznatog vlasnika klubova u Engleskoj/Velsu, i Belgij, a kojem je očito mjesečna plata od 10.000 eura za jednog, ipak u širem regionu Istočne Evrope priznatog, trenera bio “preveliki mjesečni zalogaj” – i tu se zapravo i ogleda srž dugogodišnjeg problema sarajevskog kluba.
Vincent Tan zvani “Amidža” je, dakle, u čitavom nogometnom svijetu poznat kao vlasnik englesko-velškog kluba Cardiff City FC, kluba koji je nerijetko učesnik najjačeg ranga najjače lige na svijetu, engleske Premier lague, te je vlasnik belgijskog prvoligaša KV Kortrijk, a već devet godina je i većinski vlasnik FK Sarajevo.
I dok je Cardiff City FC ipak pristojan englesko-velški klub, nerijetko učesnik engleske Premier league, što je za standarde ovog kluba uspjeh, s druge strane, KV Kortrijk u Belgiji, u Jupiler league, ima “ulogu posmatrača prvenstva” kao što je imao i prije nego je vlasnik kluba postao Vincent Tan, a FK Sarajevo u Premijer ligi BiH, također, bilježi približno iste rezultate kakve je bilježio i bez ultra bogatog većinskog vlasnika, odnosno, kakve je bilježio prije “Amidžine ere”.
Ako se uzme u obzir da je FK Sarajevo prije “Amidžine ere” dva puta bilo prvak BiH, a za vrijeme Vincenta Tana, dakle ultra bogatog biznismena, za devet godina “samo” četiri puta, tada je jasno da napredak u rezultatskom smislu nije bio prema očekivanjima navijača ovog kluba – s razlogom naravno.
Kada kažemo da su s razlogom očekivanja navijača FK Sarajevo bila veća, pod tim podrazumijevamo činjenicu da klubovi iz Istočne i Jugoistočne Evrope, gdje geografski spada i BiH, a koji imaju finansijski veoma moćne gazde ili većinske vlasnike, imaju gotovo pa totalnu dominaciju u vlastitim nacionalnim prvenstvima, te redovno igraju grupnu fazu eurokupova, primjer su “izmišljeni” Ludogorets Razgrad iz Bugarske, potom Cluj-Napoca iz Rumunije, BATE Borisov iz Bjelorusije, Žalgiris Vilnius iz Litvanije, Pyunik Yerevan iz Armenije, Astana iz Kazahstaha, Qarabag iz Azerbejdžana, raznorazne kiparske omonie, apoeli, famaguste, izraelski hapoeli, maccabiji, sve same ne-nogometne države, uz dužno poštovanje prema ovim državama.
Uostalom, praksa bogatih gazdi nogometnih klubova gotvo pa nigdje u svijetu nije da klubovi razvijaju akademije koje proizvode vlastite igrače, već da ih novcem koji gazda posjeduje kupuju, odnosno, podrazumijeva se kupovina talentovanih igrača prevashodno iz inostranstva, te onih najtalentivanijih iz vlastite države ili bližeg regiona, da se talenti dakle uvoze, a sve sa ciljem što boljih rezultata prvog tima, a Vincent Tan u FK Sarajevo nikada nije kupio niti jednog, u međuvremenu desetak ih je za devet godina, za “sitan” novac uspio prodati prezežno u azijske klubove, što je daleko od ozbiljnog poslovanja.
K tome dodajmo jedan primjer iz rukometa, a koji dolazi iz Sjeverne Makedonije, gdje je bogati ruski biznismen, Sergey Samsonenko, uložio novac u Vardar iz Skoplja, do tada minoran klub u evropskim okvirima, i ni manje-ni više, ovaj klub je postao prvak Evrope, i to ne jednom, već dva puta – klub iz “siromašne” Sjeverne Makedonije, najsiromašnije države Zapadnog Balkana, gdje geografski spada i BiH, dakle, “pokazao” je Rus da se može kada se hoće, kada se ima ozbiljna namjera da se zaista i ulože novčana sredstva u klub.
No u slučaju Vincenta Tana, a za razliku od gore pomenutih gazdi navedenih klubova, te Samsonenka i Vardara, čini se da ne postoji namjera ozbiljnog ulaganja u vlastite klubove, barem ne u KV Kortrijk i FK Sarajevo.
Ostavićemo u ovom slučaju “po strani”, i za neku drugu priliku, probleme sa kojima se suočava KV Kortrijk, jer se tekst prevashodno odnosi na situaciju i probleme u FK Sarajevo, i nedovoljno ulaganje Vincenta Tana u sarajevski klub.
Činjenice govore samo samo jedno – “Amidža” je, prije svega, izgleda jednostavno potcijenio državu BiH, smatrajući vjerovatno da se za “sitan” novac u “siromašnoj državi” mogu činiti čuda, potcijenio je samim tim i nogometnu Premijer ligu BiH, te u konačnici i vlastiti klub, FK Sarajevo, s obzirom da o eurokupovima i sarajevskim klubom kao sudionikom istih očito nikada nije niti razmišljao.
Kada konstatujemo da Vincent Tan o “evropskom” FK Sarajevo nikada nije niti razmišljao, podvlačimo činjenicu da “cjenovnik” eurokupova, tačnije potrebnu visinu novčanih ulaganja u klub da bi se u eurokupovima igralo, Malezijac svakako jako dobro zna, a potcijenio je i navijače sarajevskog kluba, vjerovatno smatrajući da se u BiH nogomet igrao uglavnom rekeativno, i da publika ovdje navija isključivo za velike i poznate evropske klubove dok domaće tek simpatiše, kao što je to slučaj, primjera radi, u njegovoj državi, u Maleziji, i općenito u većem dijelu Azije.
Teško je zamisliti, ali postoji mogućnost da je iskusnog biznismena iz Malezije možda “neko treći” ubijedio da se u BiH za “sitan” novac može učiniti gotovo pa sve, no ni to za Malezijca nije opravdanje, jer “Amidža” je već devet godina većinski vlasnik FK Sarajevo, a to je sasvim dovoljan vremenski period da se uvidi stvarno stanje, stvarna situacija.
Najprije će biti, barem kako stvari u ovoj i prethodnih devet godina stoje, da bogati gazda FK Sarajevo sam klub doživljava kao tek jedan u nizu “svojih klubova”, koji treba da služi za “alternativnu” opciju iz koje, u slučaju da se u Gradu Sarajevo ili drugdje u BiH nekada rodi neki talentovani dječak kojeg zanima nogomet” treba da posluži kao razvojna filijala iz koje će taj dječak potom da ide u neki drugi njegov klub, kako već koji smatra važnijim i ozbiljnijim, kao što je već i bio slučaj transfera igrača na relaciji FK Sarajevo – KV Kortrijk.
Dolazimo tako i do Ismira Mirvića, koji je odnedavno suvlasnik većinskih prava FK Sarajevo, nakon Vijetnamca Nguema Nama, već drugi u takvomm svojstvu u “eri Vincenta Tana”, a koji doslovno slijedi politiku Malezijca, uz samo jednu razliku, Mirviću, inače biznismenu iz SAD-a, blisko je govorno područje u BiH odakle je porijeklom, te je komunikacija na relaciji većinski vlasnik – javnost bolja, dok sa Malezijcem komunikacije gotovo da nikada nije niti bilo.
Za kraj ovog teksta, vraćamo se na početak istog, i na rečenicu “Potcijenio je “Amidža” i državu BiH, i Premijer nogometnu ligu BiH, i vlastiti klub FK Sarajevo, te je to ujedno i najveći problem sarajevskog kluba”, i konstatujemo da, ukoliko se nastavi ovakav trend “ulaganja” Malezijca u FK Sarajevo, tada će sarajevski klub biti možda i jedini takav u širem regionu Istočne i Jugoistočne Evrope – koji ima ultra bogatog i svjetski poznatog gazdu – a da ne ostvaruje gotovo nikakav značajan rezultat ni u domaćem prvenstvu, a pogotovo ne u evropskim okvirima, dok će eventualnu korist imati tek poneki dječak koji šutira loptu, i koji će se preko FK Sarajevo prodati u neki azijski klub, i tako možda riješiti vlastitu egzistenciju – a i to ako, ako.
