Nogometna reprezentacija Hrvatske je na aktuelnom Svjetskom prvenstvu zabilježila očekivan rezultat plasmanom u polufinale turnira, gdje je zaustavljena od, očito trenutno bolje, selekcije Argentine.
Kada se kaže da je polufinale turnira u Kataru očekivan rezultat za reprezentaciju Hrvatske, time se prevashodno misli na igrački kadar ove reprezentacije, gdje su, između ostalog, ponajbolji ako ne i najbolji, igrač svijeta u ovom trenutku Luka Modrić, potom tržišno najvrijedniji defanzivac današnjice, Joško Gvardiol, kao i ostali defanzivci redom bivši i sadašnji igrači najboljih klubova svijeta kao što su engleski Liverpool ili italijanski Inter iz Milana, Dejan Lovren, ili “univerzalac” Brozović, nadalje “top klasa” vezni red koji čine bivši i sadašnji igrači španskog Reala iz Madrida, njemačkog Bayerna iz Munchena, italijanskog Milana, engleskog Chelsea, i drugih najvećih klubova svijeta, dakle pomenuti Luka Modrić, kao i Ivan Perišić, Mario Pašalić, ili Mateo Kovačić, te sasvim solidan napadački dio tima sa Markom Livajom, Kramarićem i Brunom Petkovićem, koji jedini u timu nisu “top svjetska klasa” ali su trenutno ili su bili dio timova “Liga petice”, odnosno, dio timova učesnika pet najjačih liga na svijetu.
Namjerno smo preskočili onoga koji je u Kataru najviše pokazao od svih hrvatskih reprezentativaca, golmana “vječitog” hrvatskog prvaka, Dinama iz Zagreba, Dominika Livakovića, čije vrijeme tek dolazi, i koji će zasigurno ubrzo biti dio nekog od najboljih timova svijeta.
Ubitnom, takva reprezentacija Hrvatske, kada se individualno uporedi sa svim drugim reprezentacijama, veoma je jasno vidljivo da prema kvaliteti spada barem među četiri reprezentacije svijeta u ovom trenutku, i samim tim polufinale je očekivan domet.
Ipak, postoji jedan “nevidljiv” ali ogroman problem sa ovakvim rezultatom reprezentacije Hrvatske, a problem se zove katastrofalna igra tokom čitavog prvenstva, i u polufinale Hrvati nisu došli zahvaljujući maestralnim partijama gore ponenutih svjetskih asova, već su došli isključivo faktorom sreće, tačnije, lutrijom jedanaestaraca.
Čak ni to ne bi bio problem da nije činjenice koja kaže da je Hrvatska tokom čitavog dosadašnjeg dijela prvenstva, izuzme li se meč sa Kanadom u grupnoj fazi, te meč sa Japanom u osmini finala, postigla, nevjerovatnih 0 golova, redom protiv Maroka i Belgije tokom grupne faze, potom protiv Japana u osmini finala ipak su uspjeli postići jedan pogodak i odigrali 1-1, te protiv Brazila u polufinalu, uz podatak da su i Brazilcima postigli jedan pogodak tek u produžetcima koji, kao što je poznato, ne spadaju u regularni tok od 90 minuta meča, i tako došla do polufinala turnira, gdje također nije postigla pogodak, uz još jedan poražavajući podatak za gore navedenu grupu, ponavljamo svjetskih igrača, a to je da svi oni zajedno u četvrtfinalu i polufinalu kombinovano imaju tek jedan jedini upućeni udarac u okvir gola protivnika.
Nikada se, pri tome, u historiji svjetskih prvenstava nije dogodilo da jedna reprezentacija na četiri od šest svojih mečeva ne postigne niti jedan jedini gol, a da dođe dalje od grupne faze, kamoli do polufinala turnira – do sada.
Potrebna je ponekad doza samokritike kako bi se uvidjele pogreške i održavao kontinuitet, naročito ako je u pitanju selekcija Hrvatske koja nije od selekcija za koje se može reći “došli su u Katar iznenada, šokirali su svijet, onda su napravili nekoliko čuda koje nisu napravili nikada ranije, i vjerovatno više nikada i neće”, te nema potrebe selekciju Hrvatske nazivati čudom u Kataru i stavljati je “u koš egzotičnih država”, a dovoljno je, za početak, postaviti se “u ugao” nekog neutralnog ljubitelja nogometa upravo iz “neke daleke egzotične države” u kojoj građani nemaju gotovo nikakvih dodirnih tačaka sa bilo kojom reprezentacijom učesnicom Svjetskog prvenstva u Kataru, primjera radi iz Hondurasa ili Gvatemale, ili iz Šri Lanke, sa Nepala, Papua Nove Gvineje, Sejšela, koji meč između dva reprezentativna tima gleda da bi gledao atraktivan i zanimljiv nogomet.
Elem, rezultat Hrvatske u Kataru zasigurno nije neočekivan, naprotiv očekivan je, i nije selekciji Hrvatske prvi put da dođe do te faze turnira, na kraju krajeva aktuelni su viceprvaci svijeta, ali definitivno je da, za razliku od prethodnih navrata, ovoga puta selekcija Hrvatske, gledajući igru i statističke podatke, uopšte nije zaslužila biti ovdje gdje jeste, a to su u polufinalnom meču najbolje “objasnili” Argentinci, koji su rezultatom 3-0 deklasirali Hrvate, kojima ni faktor sreće više nije mogao pomoći.
Neki će reći “to je taktika”, no ipak se ispostavio da to nikakva dobra taktika nije, ne može taktika postaviti prečke i statike na pravo mjesto pa da šut protivničkog igrača ne uđe u gol i da zbog toga ne ispadneš već u grupi, pa su pogodili Argentinci protiv Hrvatske sve ono što Belgija nije, ili što nije Brazil, a razlog zbog koje asovi reprezentacije Hrvatske nisu otišli korak dalje krije se ponajviše u katastrofalnoj postavci igre selektora Zlatka Dalića, koji se previše oslonio na varljivi faktor sreće koji mu jeste bio pri ruci tokom čitavog turnira, računajući možda da se može i osvojiti Svjetsko prvenstvo čak i ako se ne postigne niti jedan jedini pogodak – no vrijeme je pokazalo da ne može.
Zaboravio je selektor Dalić, dok je slavodobitno pjevao razne pjesme nakon izborenih neriješenih rezultata u grupnoj fazi sa Marokom i Belgijom, te pobjeda u lutriji jedanaesteraca nad Japanom u osmini finala i Brazilom u četvrtfinalu, jednu zanimljivu pjesmicu u kojoj jedan stih glasi “znam da ne može, al’ može li da može?!”.
Zaboravio je selektor Dalić, pa zbog diskutabilnog jedanaesterca dosuđenog u korist Argentine, a kojima je težio i imao ih na svojoj strani tokom čitavog turnira, naposlijetku ostao bez šanse da, makar i faktorom sreće sa velikim svjetskim zvijezdama u svom timu, dođe do finala i možda naslova svjetskog prvaka, što je inače cilj svakoj reprezentaciji koja iza sebe na prvenstvima svijeta kontinuirano ima rezultate kakve ih ima Hrvatska.
Jasno je i to da postoje i oni koji smatraju da je Hrvatska zasluženo došla do polufinala Svjetskog prvenstva, da je faktor sreće sastavni dio sporta, da je selektor Dalić imao odličnu taktiku, no oni koji razmišljaju u tom pravcu – neka probaju zamisliti situaciju u kojoj nogometaši selekcije Belgije u grupnoj fazi ne pogađaju okvir gola kontra Hrvatskve već mrežu, i Hrvatska ide kući nakon, tada bi gotovo svi bili složni, neuspješnog nastupa u Kataru, i svi stavovi bili bi značajno drugačiji nego što iz ugla pojedinih trenutno jesu, tada bi gotovo svi imali analizu sličnu ovoj koju trenutno čitate, historijski gledano takvih sutuacija sa selekcijom Hrvatske itekako je bivalo.
Ipak, ostaće Hrvatskoj šansa da dođe do bronzane medalje, jasno ukoliko nakon meča za treće mjesto i osvoji treće mjesto, ali će u tom meču plejada asova vjerovatno morati početi da igra nogomet, inače bi se moglo desiti da budu poraženi – na “omiljene” jedanaesterce, i tako ne naprave ništa više od onoga što je svakako bilo očekivano i uoči početka prvenstva svijeta u Kataru.
