Da postoje interesi pojedinih ljudi iz bosanskohercegovačkog nogometa, čak i pojedinih organizovanih grupa ljudi, da Premijer liga BiH bude amaterska, čak štaviše jaranska, razvojna liga, to je većini ljubitelja nogometa u BiH, barem podsvjesno, poprilično jasno.
Cilj tih ljudi jeste da se uopšte ne ulaže novac u prve timove klubova, da se ne ulaže novac u kvalitetna i vrijedna igračka pojačanja iz inostranstva, kako je to inače uspješna praksa svugdje drugdje u Evropi, već da se nasumično/bjesomučno “stvaraju” igrači iz vlastitih omladinskih pogona, a kako bi se oni uhodanim, jaranskim nogometnim kombinacijama, prodali negdje na istok Evrope i svijeta za “neki dinar”, što brže to bolje, sa finalnim ciljem tih ljudi da taj “neki dinar”, u znak zahvalnosti, jednostavno uzmu sebi, ili barem veći dio tih “dinara” od transfera, plata, ko zna čega sve već ne.
U međuvremenu ti ljudi stvaraju klimu da je BiH generalno zaostala država, u svemu pa i u nogometu, i bez nade u bolje sutra, da je lokalna i državna “vlast kriva za sve neuspjehe”, da u BiH općenito niko ni u šta ne ulaže, pa tako ni u nogomet, a da oni koji ipak odluče da nešto negdje u nogomet ulažu, zapravo “peru pare” i ko zna šta sve ne, jer niko takav im se jednostavno ne uklapa u koncept zamisli i planova – osim ako im se ne pridruži.
Ti ljudi naprosto i ciljano “ubijaju ljude u pojam”, ljude ljubitelje nogometa koji nisu baš posve upućeni uslijed vlastitih životnih obaveza, i dovode ih u stanje da im ništa ne bude jasno, u stanje haosa i “mraka”, uz nadu da će ih na tribinama tokom nogometnih utakmica vremenom biti sve manje i manje.
Nije te ljude nimalo briga za publiku, publiku koja izdvaja vlastiti novac kako bi gledali klubove za koje navijaju i koje jednostavno vole, za publiku koja prirodnim tokom stvari želi uspjeh svojih klubova, kako domaći tako i međunarodni – kao uostalom kompletan normalan evropski nogometni svijet.
Ti ljudi u svoju “misiju” idu pod “plaštom lažne emocije i empatije”, da eto “naša djeca” trebaju igrati, pri tome ne navodeći da će to veoma često biti privilegovana “naša djeca”, unaprijed određena da se od nogometa u životu obogate, ili barem riješe svoju i još ko zna čiju egzistenciju, što bi se reklo da “uzmu laganu lovu”.
U BiH se zbog takvih stvari roditelji masovno tuku na treninzima pionira, jer ti roditelji imaju “obaćanja” od tih ljudi kako će “mali” za par godina igrati u prvom timu tog i tog kluba, da će ga potom “neki ljudi” prodati do kluba određene istočnoevropske države, i da ti klubovi, što je tako ubjeđenom roditelju najbitnije, daju dobar novac – koji djetetu ili jedva punoljetnoj osobi odmah “rješava sve životne probleme”.
Da ne bude da je baš sve, ili većina stvari ovakva, sumorna, postoji i veliki broj ljudi koji ne žele amatersku, jaransku, razvojnu ligu, već žele ozbiljnu ligu, žele promjene u skladu sa ostatkom Evrope, ima ih dosta, samo se njihov glas nedovoljno glasno čuje, takav glas se ciljano i sistematski obezvrijeđuje, no da ih ima – ima ih.
Jedino rješenje za bosanskohercegovački klupski nogomet u smislu napretka jeste što veći broj nogometaša stranaca u klubovima i ligi, ali gotovo pa isključivo stranaca iz Južne Amerike ili Afrike, jednostavno to klubovi iz ostatka Evrope rade kako bi dobili na kvaliteti, niko se više nigdje u Evropi ne “zanosi” da je “zemlja talenata”, pa čak i najtalentovanije evropske nogometne zemlje su odavno svjesne da se mora ulagati u dovođenje inostranog kvaliteta ako se pokaže da domaći na međunarodnim mečevima nije dovoljno konkurentan.
Gore pomenuti ljudi ne žele inostrane nogometaše u klubovima i ligi, naročito ne one iole provjerene, mlade/talentovane igrače iz Južne Amerike ili Afrike, jer se njihovog kvaliteta boje, i onda ih predstavljaju tako da oni “kao ne razumiju filozofiju klubova”, a što je gnusna laž, dokazana laž, i ponajviše se boje da publika ne počne shvatati situaciju kada se uvjeri da je inostrani nogonetaš dakeko najbolji u određenom klubu, ili čak u čitavoj ligi.
Kada tvrdimo da su nogometaši stranci iz Južne Amerike ili Afrike jedino rješenje za klubove u BiH za iskorak prema evropskim standardima, to potkrijepljujemo činjenicom da je rijetko koji takav stranac, a koji je već nekada kroz historiju lige došao u neki klub iz BiH bio “promašaj”, naprotiv, većina njih su automatski bili (po)najbolji u svojim timovima, i spisak takvih je dug, između ostalih tu su Marciano, Matthias Fanimo, Joachim Adukor, Renan Oliveira, Francis Kyremeh u FK Sarajevo, Lamine Diarra u HŠK Zrinjski Mostar, Wagner, Baiano, Juan Manuel Varea, Goodness Adjai u NK Široki Brijeg, Boubacar Dialliba, Patrick Nyema, Santos Rodrigues, Joseph Amoah u FK Željezničar Sarajevo, Augustine Doffo u FK Tuzla City, Donald Molls u FK Borac Banjaluka, Brandao u FK Velež Mostar, i mnogi drugi, no vrlo je malo ljubitelja nogometa u BiH, a da ne pamte gotovo sve ove navedene igrače kao (po)najbolje igrače svojih timova i čitave lige u datom periodu dok su igrali, unatoč i činjenici da su gotovo svi oni bili kratko u klubovima iz BiH jer su naprosto već nakon jedne sezone, ili čak odigrane polusezone ili manje i od tog perioda, ubrzo svojim učinkom, golovima, asistencijama, drugim bitnim stvarima, skrenuli na sebe pažnju, te postajali traženi od strane drugih evropskih, ili općenito finansijski moćnijih svjetskih klubova, dok neki koji su nedavno došli u klubove iz BiH još uvijek igraju u tim klubovima – vjerovatno do prve ponude nekog finansijski moćnijeg evropskog ili svjetskog kluba od bosanskohercegovačkih klubova.
Bilo je i “promašaja”, što je normalno svugdje u Evropi i svijetu pa i u BiH, neki se jednostavno možda nisu mogli uklopiti i adaptirati na novu sredinu, ali neuporedivo manje u odnosu na one za koje se može reći da su bili “pun pogodak”, tu su između ostalog Cesar, Nathan Cruz, Harmony Ikande, Rashid Aboubacar u FK Sarajevo, Boubacar Diatta, Adeshina Fatai u FK Željezničar Sarajevo, te još neki igrači iz Južne Amerike ili Afrike, ne više od deset njih, koji su naprosto “zaboravljeni”.
Jasno, nije ni sve crno ili bijelo, treba i domaćim talentima pružiti šansu, ali samo onima koji su u stanju odmah po kvaliteti parirati strancima gore navedenog profila, tada su ti domaći mladi igrači automatski pojačanje za prvi tim, tim ne gubi vrijeme i ne trpi rezultat dok taj igrač stasa, i također, klub će ubrzo dobiti i finansijski izdašnu ponudu za jednog takvog igrača, to neće proći neopaženo od strane bogatijih evropskih klubova.
