Iz regiona Zapadnog Balkana, u posljednjih nekoliko godina, naročito u posljednjih godinu ili dvije, sve više dolaze nogometne informacije koje su do prije deset godina na ovim prostorima bile nezamislive.
Tako, primjera radi, najnovije informacije kažu da je hrvatski drugoligaš NK Kustošija ostvario izlazni transfer svog prvotimca, 18-gidišnjeg centralnog defanzivca, Senegalca Mikayila Fayea, za čak 5 miliona eura u špansku Barcelonu, reklo bi se nevjerovatno – ili možda ipak nije nevjerovatno, već je naprosto u pitanju ispravan rad tog kluba.
Dakle nogometaš iz NK Kustošija odlazi u FC Barcelona, svjetskog nogometnog giganta, i za poprilično ozbiljan novac za standarde u BiH, ali i za standarde u regionu Zapadnog Balkana.
Drugi primjer, najnoviji primjer, dolazi iz Srbije, istina ovaj primjer dolazi iz najjačeg ranga nogometnog takmičenja u toj državi, iz Super lige, a tiče se izlaznog transfera prvotimca FK Spartak iz Subotice, u pitaju je 23-godišnji defanzivni vezni igrač, Edmund Adoo, tržišne vrijednosti 1 milion eura.
Edmund Adoo u izlaznom transferu odlazi iz kluba koji je ove sezone igrao ligu za opstanak u Super ligi Srbije, odnosno, FK Spartak Subotica, i nekako opstao u ligi, a odlazi u redove prvenstvenog rivala, FK Crvena zvezda iz Beograda, višestrukog prvaka ove države.
Ta informacija ne bi bila naročito iznenađujuća, čak štaviše bila bi očekivana, da nije podatka koji kaže da je ovaj nogometaš iz Gane i “A” reprezentativac te države, u FK Spartak Subotica imao mjesečnu platu od 12.000 eura, što je gotovo 25.000 KM.
Posmatrajući to iz ugla trenutnog standarda u BiH, poprilično su to visoka mjesečna primanja za prvotimca kluba koji se bori za opstanak u ligi u Srbiji.
Nakon ovakvih podataka, vraćamo se u BiH, gdje nogometni klubovi gotovo da nikako ne ulažu u svoj igrački kadar, uopšte ne kupuju igrače, već “gomilaju” ostarjele regionalne “polovnjake”, a koji ne mogu igrati više nigdje u Evropi jer kvalitet za to jednostavno ne posjeduju.
Uporedo s tom katastrofalnom praksom, klubovi iz BiH se bave i “izlizanim” i neutemeljenim frazama kako je BiH “zemlja talenata”, a što je u stvarnosti apsolutno netačno, naprotiv, BiH je, uslijed činjenice da nogometaši iz BiH nisu uopšte traženi od strane klubova iz Zapadne Evrope, niti su ikada i bili, među rijetkim državama u Evropi za koje se može opravdano reći da je čak zemlja antitalenata.
Ipak, klubovi iz BiH to svejedno ignorišu, i kao opravdanje za vlastite neuspjehe, obično krive sve i svakoga osim sebe i vlastitu klupsku politiku, a ono što je najtužnije, takva retorika kod ljubitelja nogometa u BiH se smatra realnom.
Također, klubovi iz BiH se, u većini slučajeva, vode dokazano neuspješnom praksom kako treba masovno pružati šansu igračima iz vlastitih omladinskih pogona, jednostavno se na taj način ne mora uložiti ništa, niti jedna jedina KM, i kako nogometaši stranci nisu jedino rješenje za, koliko toliko, spas klupskog nogometa u BiH.
Razlog tome krije se u činjenici da se klubovima iz BiH jednostavno ne isplati ulagati, ne isplati im se skautirati, ne isplati im se raditi ono što rade, primjera radi, hrvatski i srbijanski drugoligaši, pa se onda svi čude kada kod tih klubova igrače, obično mlade i talentovane strance koje je klub skautirao i angažovao u svoje redove, kupuje čak i FC Barcelona, a o najvećim klubovima tih država da i ne govorimo, ili tek o klubovima iz Zapadne Evrope.
Ipak, da nije baš sve tako beznadežno u nogometnoj BiH, pokazuju najnoviji primjeri transfer politike FK Sarajevo, kluba koji je počeo kupovati igrače iz inostranstva, igrače mlađe životne i nogometne dobi, strance iz Južne Amerike i Afrike.
Jednostavno su u ovom sarajevskom klubu postali svjesni da bez toga neće biti daljeg iskoraka od lokalnog nivoa Kantona Sarajevo, ili eventualno možda nivoa BiH, što u evropskim okvirima opet nema apsolutno nikakav značaj.
Istina, FK Sarajevo je poprilično privatni klub, gdje biznismen privatnik može priuštiti kupovinu igrača iz inostranstva, dok su svi ostali klubovi udruženja građana, te funkcionišu na poluamaterskom nivou, čekajući pomoć od lokalne vlasti, i raznoraznih drugih institucija.
Da postoji rešenje za ovakvu sutuaciju vezano za klupski nogomet u BiH, svakako da postoji, a to rješenje je, između ostalog, privatizacija klubova, promjena trenutnih statuta klubova, kako bi klubovi, i Premijer liga BiH u cjelini, za početak bili i bila konkurentna barem najlošijim ligama u Evropi, a u dogledno vrijeme i onim osrednjim.
