Da je nogometna Premijer liga BiH umnogome napredovala, kada je nivo kvalitete u odnosu na period od prije pet ili više godina u pitanju, dokaza je isuviše, no mi sa portala sportskevijesti.com ćemo u nastavku teksta iznijeti tri najveća činjenična dokaza takve tvrdnje.
Svakako najveći dokaz takvoj tvrdnji jeste, prvi, historijski, plasman jednog bosanskohercegovačkog kluba u grupnu fazu nekog evropskog klupskog takmičenja, i ne samo plasman već pobjede i neriješeni rezultati u grupnoj fazi protiv ozbiljnih evropskih klubova iz “Liga petice”, odnosno protiv klubova koji dolaze iz pet najjačih nogometnih liga u Evropi.
Konkretno, Zrinjski iz Mostara je ove sezone igrao grupnu fazu Konferencijske lige, gdje je imao učinak od četiri osvojena boda, odnosno pobjedu nad nizozemskim klubom AZ iz Alkmaara i remi sa engleskom Aston Villom iz Birmimghama, oba rezultata ostvarena na susretima odigranim u Mostaru, u pitanju su dva kluba iz evropskih “Liga petice”.
Drugi veliki dokaz tvrdnje da Premijer liga BiH nikada nije bila kvalitetnija nego što je trenutno, jeste i transfer politika pojedinih klubova, sa posebnim akcentom na transfer politiku FK Sarajevo, koje svoje igrače, pojedinačno, prodaje drugim klubovima za milion ili više eura u jednoj sezoni, pa čak i klubovima iz “Liga petice”, a u međuvremenu približno toliko novca godišnje utroši na kupovinu igračkih pojačanja, od kojih su mnogi svojevremeno igrali i u “Ligama petice”, a da trenutno nisu stariji od 30 godina, dakle, nisu u pitanju veterani koji su u klub iz Premijer lige BiH došli kako bi pred kraj karijere zaradili još poneki euro i bili u “trenažnom procesu”, po principu daj da se još malo “zavrtim bilo gdje”, već igrači pred kojima je još mnogo godina igračke karijere.
Ne tako davno su igrači poput Miroslava Stevanovića ili Harisa Duljevića, te još neki takvog približnog kvaliteta, bili najzvučnija imena u Premijer ligi BiH, i isti su za “sitan” novac, ne više od 200.000 eura ili 300.000 eura, “glavom bez obzira” i prvom ponudom odlazili “bilo gdje”, samo što dalje od klupskog nogometa u BiH, dok danas, primjera radi, FK Sarajevo kupi talentovanog 19-godišnjeg igrača višestrukog hrvatskog prvaka, Dinama iz Zagreba, U-21 reprezentativca BiH, Anesa Krdžalića, ili kupi inostrane nogometaše iz klubova koji u datoj sezoni igraju grupnu fazu nekog od evropskih klupskih takmičenja, kao što su Brazilac Renan Oliveira ili Ganoanac Francis Kyeremeh, ili iz najjačeg ranga takmičenja u Portugalu, iz Boaviste, dovede u svoje redove Venecuelanca Adalberta Penarandu, ili se Igor Savić, povremeni “A” reprezentativac BiH, sa 23 godine iz najjačeg ranga nogometnog takmičenja u Belgiji vrati u Zrinjski iz Mostara, a nakon što ga je isti Zrinjski, prije dvije godine, prodao za milion KM, i mnogi drugi primjeri.
Treći veliki dokaz gore navedenih tvrdnji jeste i činjenica da određeni treneri, kojima Premijer liga BiH, uslijed vlastite reputacije i biografije, nikada do ove sezone uopšte nije bila opcija, počnu sve ozbiljnije razmišljati o dolasku i radu u klupskom nogometu u BiH, pa su tako u najjačem rangu bosanskohercegovačkog klupskog nogometa treneri koji su osvajali prvenstva ili nacionalne kupove u država kao sto su Poljska, Bugarska, Slovenija, Hrvatska, Sjeverna Makedonija, i mnoge druge države, treneri kao što su Slovenac Simon Rožman, hrvatski stručnjak Dean Klafurić, crnogorski trener Željko Petrović, te od danas i bosanskohercegovački trener Bruno Akrapović, a koji uz dokazane i trofejne bosanskohercegovačke trenere poput Vinka Marinovića, ili Vlade Jagodića, zasigurno čine elitno klupsko nogometno takmičenje u BiH kvalitetnijim nego ikada ranije.
Tako je Simon Rožman osvajao sa HNK Rijeka Kup Hrvatske u sezoni 2019/20, te sa NK Domžale Kup Slovenije u sezoni 2016/17, a danas je šef struke FK Sarajevo, Dean Klafurić je, između ostalog, u sezoni 2017/18 sa Legiom iz Warszawe bio prvak Poljske, te iste sezone osvojio i nacionalni i Kup, dakle “duplu krunu”, a danas je strateg Veleža iz Mostara, Željko Petrović, istina, nije osvajao trofeje u trenerskoj karijeri, ali je većinu iste proveo u klubovima koji dolaze iz deset najjačih liga u Evropi, kao što su elitne lige Nizozemske ili Portugala i klubovi poput nizozemskog RKC Waalwijka i Willem II iz Tilburga ili portugalske Boaviste, a danas je šef struke Zrinjskog iz Mostara, dok je Bruno Akrapović sa Botevom iz Plovdiva osvajao Kup Bugarske u sezonama 2018/19 i 2019/20, i u toj državi je još u sezoni 2021/22 vodio i najveći i najtrofejniji bugarski klub, CSKA iz Sofie, sa Skhendijom iz Tetova je u sezoni 2015/16 bio prvak Sjeverne Makedonije, a od danas je šef stručnog štaba Željezničara iz Sarajeva.
Pri tome je važno naglasiti da većina klubova Premijer lige BiH posjeduje stadione sa natkrivenim tribinama, barem dvije ili tri od četiri moguće takve, kao i reflektorsku rasvjetu, te još važnije, posjeduje stadione čiji su tereni sa hibridnim travnjacima, a koji su među najmodernijim, ne samo u regionu Zapadnog Balkana ili Jugoistočne Evrope, već u čitavoj Evropi.
Na sve to, može se dodati i podatak da je većina utakmica Premijer lige BiH pokrivena direktnim TV prijenosima, stadioni pojedinih klubova obaraju rekordne nizove prema posjećenosti publike na mečevima najjačeg ranga nogometnog takmičenja u BiH, te su stadioni pojedinih klubova Premijer lige BiH ujedno najposjećeniji i u regionu Zapadnog Balkana.
