Dok pojedine nogometne reprezentacije, kao što su Gruzija, Slovenija, Rumunija, Austrija, Slovačka, ili Švicarska, prave pristojne, pa do veoma dobre rezultate na Evropskom prvenstvu koje se trenutno održava u Njemačkoj, ovisno ko iz koje prizme na te rezultate gleda – u BiH se, za to vrijeme, ljubitelji nogometa tim selekcijama dive, i nalaze hiljade razloga zašto je to tako.
A zašto je to tako, možda se odgovor može pronaći u tekstu koji slijedi, a koji ne sadrži popularno razmišljanje među određenim ljubiteljima nogometa u BiH, ne može on jedan pojedinac znati više no svi “znalci” za tolike godine, ne može i gotovo, kraj priče.
Ako se u BiH kaže istina koja potencijalno vodi prema napretku, tada je narator te istine uglavnom “hejter”, i tačka, nema iznimke.
Dakle, u praksi kada se kaže – nije uspjeh biti zadnji u finalu nekog individualnog sporta, ako se radi o pojedincu talenatu “projektovanom” za medalju, već je uspjeh samo medalja – “hejter si”, ili “nemaš pojma”, naprosto jer mnogi kažu drugačije.
Ako se kaže da je sramota otići na Evropsko prvenstvo bilo kojeg sporta, i tamo izgubiti sve utakmice – “hejter si”, ili nemaš pojma, jer đe’š to reći jarane, mala zemlja, baza, sustav, zli političari, ovo ono, alibi “na mjestu”, dok u režimskoj, recimo Gruziji, to tako valjda nije, ali avaj, znaš li ti, jarane, ko je Gruzija, znaš li ti jarane kako se tamo, odjednom, “preko noći”, ozbiljno počelo ulagati u sve živo na ovom svijetu, a o Sloveniji da i ne govorimo, “halo ba jarane”, jesi li svjestan da su igrači slovenačkih klubova Celja, Domžala ili Mure, ili pak grčkog Arisa iz Soluna, ili recimo arabijskog drugoligaša “al-arapa”, odjednom postali asovi ravni asovima velikog Reala iz Madrida, onog iz Španije.
Ako se kaže da si favorit kontra nekoga, ikoga, na svom terenu, a drugi si, recimo, nosilac i automatski si pretendent za plasman na veliko takmičenje – budala si i neznalica, jer đe’š to jarane, gotovo svi kažu drugačije, znaš li ti ko su oni, baza, sustav, velika zemlja, ovo ono, uhodani alibi je spreman, ujedno i jedino što je spremno a da će u “raji proći” pod “tačno”, naročito ako se, meč taj i taj, naposlijetku očekivano zaista i izgubi, jer se i unaprijed izgubio, po sistemu “daj ba, jarane, “skini” mi teret “s vrata”, pusti me da izgubim bez ikakve odgovornosti, đe će se desiti da mi “ba jarane” pobjedimo na svom terenu selekcije Portugala, ili Belgije, ili Italije, Nizozemske, Ukrajine, da ne govorimo u gostima selekciju Engleske, pa nismo, ba mi, jarane, Slovenija, Švicarska, Slovačka, Austrija, Gruzija, ili Rumunija (nebitno što smo gotovo sve navedene selekcije u prethodnih 5-6 godina savladali, što u Ligi nacija a što u kvalifikacijama za neko veliko takmičenje), mi smo mala zemlja, moj jarane, dosta je što moramo Lihtenštajn i San Marino pobijediti, ponekad čak i “ozbiljni” Island ili Sjevernu Irsku iznenaditi, od njih smo veći, nemoj me tako ti svega”.
Ako se kaže da je talenat gotovo pa sve u sportu – jok to jarane, rad je sve, talenat je manje bitan, nego nemamo struke, tako se priča, ko si ti da znaš nešto više od većine onih koji znaju (ali jasno, objašnjenje onih koji “znaju”, obavezno ide tek onda kad se stvari okončaju, kada rezultat vidi i onaj koji je prvi put u životu pogledao tematiku tu i tu, nikako prije, jer mudri “autoriteti” u poziciji znaju kako se čuva ranije stečena pozicija, jasno, šutnjom dok “sudija ne odsvira kraj meča”, imaće se kada pročitati rezultat i donijeti zaključak).
Ako se kaže “daj štagod naturalizuj, daj “uvezi” strance da podignu kvalitet domaće lige, daj radi kako rade uspješni” – jok to jarane, ti si budala i neznalica, naša djeca su naša budućnost, imali kvalitet u sportu ili ne (naš patent, samo još mi u Europi razmišljamo tako, no to vidjeti ne želimo ni pod stavku razno), “stipu” jarane Špance, Francuze, Njemce, Italijane, Nizozemce, Austrijance, Švicarce i još neke druge, i njihove igrače Afrikance, to su nekakva “njihova posla”, nije naše da o tome razmišljamo.
Ako se kaže naša liga u nekom sportu se popravila, infrastruktura postala dobra – jok to jarane, to je neki lopovluk, jer to nije učinila neka “legenda” domaćeg sporta, neka “legenda” koja se, obično, decenijama drži podalje od BiH, “legenda” koja BiH uopšte i ne doživljava, dok “leti” za lovom po diktatorskim afričkim i azijskim državama, i ne poštuje BiH nešto naročito, ‘sem populizmom po službenoj dužnosti, i sve tako dok drugačiji interes ne preovlada, tada se druga “pjesma pjeva”, tada počinje “bosanskohercegovačka renesansa”, no do tada, poput “generala nakon bitke”, obično “legenda” govori – “ma tamo je lopovluk neki, ne želim biti dio toga”, svjestan da ta fraza gotovo uvijek “pije vode” u masi, i teško se “prokuži”.
Ako se kaže da klubove treba privatizirati zarad napretka istih – jok to jarane, uvaliće nas “strendžer lopov” u dugove i pobjeći, baš kao što bogati Azijati “uvališe” sve vodeće evropske klubove, čiji su inače vlasnici, i potom pobjegoše, u BiH treba neko iz BiH, neko iz grada tog i tog kluba jer je legenda kluba i grada, jer razumije stvari, pa makar bili najgori, i tako dalje, dok su drugdje u Evropi, legende njemačkog, engleskog, francuskog, nizozemskog, te sve više i više španskog, portulalskog i italijanskog reprezentativnog nogometa, zapravo, ljudi/igrači iz Gane, Ugande, Ruande, Somalije, Liberije, i drugih afričkih država.
U međuvremenu, Evropsko prvenstvo u Njemačkoj traje, selektor jedne, po površini, zaista male države, jedne od najmanjih u Evropi, Slovenije, sa timom sačinjenim uglavnom od igrača iz lokalne slovenačke lige i liga sličnih toj lokalnoj lokalnoj, gdje klubovi za koje ti igrači nastupaju teško da ikada prolaze prva pretkola evropskih klupskih takmičenja, ako se za ista uopšte i kvalifikuju putem svoje lokalne lige, jedini je čovjek koji je bez poraza ispao sa Evropskog prvenstva, i rekao nakon toga – porazi se nikada ne slave, a nije čovjek zapravo niti jednom čak ni izgubio – možebit’ da je posrijedi mentalitet pobjednika, i to je valjda naprosto tako, zna čovkek preoznati uspjeh od neuspjeha, za početak neke potencijalne slovenačke nogometne renesanse.
