Da je Fudbalski klub Sloboda iz Tuzle ugledan nogometni kolektiv za prilike u BiH, pa i šire, sasvim je jasno.
Jasno je to zbog tradicije kluba, zbog pregršt velikih nogometnih asova koji svoje nogometno porijeklo vode upravo iz FK Sloboda, zbog svega onoga suštinskog nogometnog, na kraju krajeva.
Ipak, Slobodu već godinama, pa i decenijama, a zaključeno sa današnjim vremenom i ovim trenutkom “proždire” nekakva “neman”, a kakva – to nikome nije posve jasno.
U praksi, ta “neman” Slobodu ujedno želi odvući u ponore i ambise “najdubljeg pakla”, a zašto – pitanje je na koje odgovora nema.
Da li su to novčani dugovi, koji su iz godine u godinu sve veći i veći, te zbog toga klub postaje “rob” nekom “gazdi”, da li su to nesavjesni ljudi koji u klub dođu, uzmu što ih zanima i potom bestraga odu, da li možda neko svjesno sabotira Slobodu – sve su to pitanja na koja odgovor, izgleda ne može ponuditi niko.
U konačnici, pitanje svih pitanja je šta će uopšte biti sa Slobodom, hoće li nekako opstati “naoposlu”, ili će se na kraju zbog silnih nedaća čak i ugasiti, da li će doći neki “mesija”, otjerati onu “neman” i spasiti ovog posrnulog tuzlanskog velikana – ne zna se, kao što se godinama i decenijama ništa ne zna.
Donekle je odgovor na jedno od ovih gorućih pitanja, kroz razgovor sa novinarom portala sportskevijesti.com, a na temu vječite borbe za opstanak u Premijer ligi BiH, ponudio trener Adnan Jahić, tadašnji šef stručnog štaba prvog tima tuzlanskog kluba, te je podvukao da izgleda kao da neko Slobodu sabotira, bez da je detaljno pojašnjeno da li je to neko unutar samog kluba, Grada Tuzla, ili neko “treći”.
Da li zaista neko sabotira FK Sloboda, i eventualno ko, ponovo je pitanje bez odgovora, kao i sva druga bitna pitanja koja su vezana za sam klub svih ovih godina.
U međuvremenu, navijačima ovog uglednog kluba, kako sami nerijetko tvrde na društvenim mrežama i stranicama koje okupljanju navijače i simpatizere Slobode, uključujući i zvaničnu stranicu kluba, jedino preostaje da i dalje piju lijekove za smirenje nakon utakmica, da psuju sudbu, da spas traže “u čaši”, i sve to skoro da nikoga odgovornog nije naročito briga – što je možda i najgore od svega.
