Kao što je poznato, sinoć se desio napad na trenera u Akademiji FK Sarajevo, o čemu se zvanično oglasio i sam sarajevski klub, a što je samo po sebi, ujedno, veliki poraz bosanskohercegovačkog nogometa kao sporta.
A zašto uopšte dolazi do ovakvih situacija u bosanskohercegovačkom nogometu, situacija koje, ne da nisu nešto novo, već su nažalost učestale, naročito u mlađim selekcijama klubova, možda najbolje opisuje svjedočenje jednog dečka, danas odraslog čovjeka, koji je zbog nezdrave ambicije roditelja “morao” postati nogometaš, a naposlijetku nogometaš postao nije.
U nastavku teksta portala sportskevijesti.com, pročitajte retrospektivno svjedočenje žrtve ambicija vlastitih roditelja, onih roditelja koji nerijetko posežu i za činom sličnim kakav se desio u slučaju o kojem se govori na početku ovoga o čemu pišemo.
Glavni likovi retrospektivnog svjedočenja su nezdravo ambiciozni roditelj, zatim “haver” koji tim roditelju rješava “sve probleme i životnu egzistenciju”, te dječak koji “mora” postati nogomeaš i “obogatiti se preko noći”, zarad sebe, roditelja, te sutra svoje djece.
Dakle, nekom nezdravo ambicioznom roditelju prvobitno u život uđe neki “anamo tip”,, prepozna ga po ponašanju, dakle uđe mu u život neka varalica koja se prividno i virtuelno “vrti” oko ljudi iz nogometa, i koji mu u jednom trenutku, obično tokom treninga, naprosto priđe i kaže, citiramo iz svjedočenja – “mali ti je beton, ovi naši levati to ne kontaju, nisu ba jednog Džeku znali prepoznati i šta da ti dalje pričam, mali ti jaro igra evropski, konta dijete loptu, a znaš da naša struka veze nema, ma tvoje je da malog izguraš do 18. godine, da dođe u prvi tim nekako, pa da odigra barem 3-4 utakmice, sredi to, to je tvoje, uradi to kako umiješ i znaš, a ja ga onda tušnem u Tursku ili u Katar, Emirate, barem na 2-3 godine, da usput zaobiđemo i klub i plaćanje naknade za treniranje klubu, nećeš bacati pare, nisi budala, ali vidjećemo to još kako i šta, imam havera tamo dobrog, neka on odluči šta je najbolje, čovjek rastura posao i dobru platu izvuče, bude to i po par milja eura za početak, škrti jesu, ali im je ta lova sitnica za top igrača kojeg dobiju besplatno, uhodano je to sve, a onda dijelimo platu malog pola-pola prve godine, za dalje se dogovaramo, imam u planu i jednog jakog menadžera uključiti u priču, ima kontakte po njemačkoj cvajti, znaš da je tamo jaka turska i naša dijaspora, je l’ ok prijedlog?!”.
Eh tada obično i slijedi onaj pogubni scenario, u kojem jedan, taj nezdravo ambiciozni roditelj, jednostavno “nasjeda” na tu priču, i naprosto pomisli da, ako ne bude brzo išlo po planu i prijedlogu “havera”, uradiće ono što se nažaloat i dešava, pokušati i na silu “pogurati” stvar ako treba, žuri mu se, ovaj “haver” ga pritišće jer njega pritišće onaj “njegov tamo”, vrijeme prolazi, “haver” tvrdi da je čuo da se pojavio Afrikanac u Danskoj negdje, “nije čemu ali kontaju s njim u posao ako se stvar ne ubrza, guraju i njega neki ljudi”, ovo, ono.
Desi se čak, jer se ovom dečku, a danas odraslom čovjeku, čije svjedočenje retrospektivo i prenosimo, upravo to tada i desilo, da zaista dođe do toga da taj “haver”, za “iznuđenu lovu” od ovog nezdravo ambicioznog roditelja, dijete, dakle ovog dečka, odvede na probu u redove izvijesnog turskog drugoligaša nekim “lopovlukom” i sumnjivim poznanstvom, jer “tako to danas hoda”, samo eto da odradi trening ili dva, da ga upoznaju ljudi, a onda mu naprosto kaže – “Eh prijatelju, govorio sam ti ja na vrijeme da se ubrza stvar, vidiš, eno onaj Brazilac je bio brži, levat nema pojma, ali su mu garant šta obećali, ništa, hajde vidjećemo za koji mjesec nešto, imam nešto još u planu”.
U međuvremenu dečko koji je “morao” biti nogometaš zaigra za nekog trećeligaša u BiH, i to mekom “šemom”, da po uputama “havera” održava formu, a tu se uglavnom “podvuče” godina, pa i dvije, i tu je i kraj, a “haver” samo kaže – “ma tada je bila šansa, džaba, levati su nas koštali ekstra posla, ustvari pusti i posao, nije mi do posla, imam ga preko glave svakako, ali najviše mi malog žao, stvarno je bio top tada, suhi talenat, mogao je baš daleko dogurati samo da se nastavio razvijati dole s pravim trenerima, ekstra uslovi, strogi profesionalizam, nije to kao ovdje, zato raja i bježi odavde, nije više niko levat, eto kako nam djeca propadaju zbog neznalica, ‘bem ti državu ovakvu neuređenu, gledaj i ti da se ispariš vani, đe bilo, ovdje je sve katastrofa”.
Eto tako je završila ta priča, jedna u “moru” sličnih priča, priča u kojima je epilog takav da, niti jedan taj koji “mora”, u konačnici ne postane igrač, već “karijeru” često završi sa 22 godine, a zatim postane čovjek razočaran u sve i svašta, što nije ni čudno jer od “malih nogu” je, silom prilika, podučen da se sve rješava “preko havera”, da je “sve lopovluk”, da je “okružen prevarantima kojima se ne može vjerovati”, ukratko, nerijetko ne postane niti društveno koristan čovjek – sve zbog nezdrave ambicije naivnog ili beskrupuloznog roditelja, koji ga nije ispravno usmjerio.
