Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine je sinoć u Zenici savladala reprezentaciju Kipra u okviru drugog kola kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2026. godine u SAD-u, Kanadi, i u Meksiku, te nakon ove pobjede, izabranici selektora Sergeja Barbareza sada imaju maksimalnih šest bodova, i dobre šanse da se, u konačnoci, ostvari jedini zacrtani cilj, i izbori plasman na prvenstvo svijeta.
Selekciju BiH sada očekuju dva duela sa drugim autsajderom grupe, Kipar je jedan od dva autsajdera napomene radi, a drugi autsajder je San Marino, reprezentacija koja u prosjeku svakih 20 godina postigne tek 1 gol, a pobijedila nije nikada nikoga, i tu se za selekciju BiH podrazumijeva novih šest bodova – sve ostalo bi bilo katastrofa vrijedna svake kritike.
A onda slijedi ono najbitnije, rasplet kvalifikacija, i “pravi” ispiti i za selektora Barbareza, i za tim koji bira, odnosno, domaći meč sa selekcijom Austrije, pa gostovanje na Kipru, zatim domaći meč sa selekcijom Rumunije, i naposlijetku gostovanje u Austriji.
No krenimo redom, a redom stvari idu tako da se dogodila pobjeda na gostovanju kod Rumunije, što je velika stvar, odnosno tri boda sa gostovanja kod jednog od dva direktna konkurenta za plasman na prvenstvo svijeta su definitivno veliki “vjetar u leđa” u borbi za jedino što je bitno, za jedini cilj, a to je prva pozicija po završetku kvalifikacija.
Pobjeda u Zenici nad Kiprom je već i očekivana stvar, sve ostalo bi bilo katastrofa, jer Kipar nikada nije ni bio bolje plasiran od 5. pozicije u nekoj kvalifikacionoj grupi, za bilo koje veliko takmičenje, tako da je to, uz sve dužno poštovanje prema Kipranima, ipak je to tradicionalno loša reprezentacija, za razliku od selekcije BiH, koja je uvijek bivala 2. ili 3. mjesto u bilo kojim kvalifikacijana, jednom i 1. mjesto i izboren plasman na Svjetsko prvenstvo 2014. godine u Brazilu, ali i dva puta 4. mjesto, uz činjenicu da se dva puta se igrala i elitna Liga nacija A, i tako već 30 godina, dakle, reprezentacija BiH je, historijski gledano, dobra evropska/svjetska reprezentacija, ne vrhunska ali svakako dobra.
San Marino, reprezentacija s kojom će se izabranici selektora Barbareza sastati u dva naredna kvalifikaciona meča se ne bavi profesionalno nogometom, u prosjeku svakih 20 godina, kao što smo već naveli u tekstu, postignu tek 1 gol, i tu se dvije pobjede podrazumijevaju, bez dodatne filozofije.
A kakvog je zaista, trenutnog, kvaliteta reprezentaciga BiH, reći će druga ozbiljna utakmica u grupi, domaći meč sa Austrijom, što je tradicionalno selekcija slična selekciji BiH, nekada za nijansu bolja a nekada za nijansu slabija, uz podatak da selekcija BiH sa Austrijom, u zvaničnim takmičarskim mečevima, ima poravnat međusobni skor, jednu pobjedu, jedan poraz, te dva neriješena rezultata.
Tek tada, nakon meča sa Austrijom, može se reći da li je neko u redovima selektora Barbareza dovoljno ozbiljan igrač, i dovoljno kvalitetan da na meču sličnih rivala “pravi razliku” na terenu, osim jasno, provjerenih igrača, koji igraju ili su dugi niz godina igrali u evropskim “Ligama petice”, do tada ne, naprosto bi bilo neozbiljno.
Nije vrijeme da se nakon pobjede nad Kiprom dodaju igračima epiteti “generala”, “majora”, “pukovnika” i “komandanata”, naprosto jer je cilj još uvijek daleko, i posao još nije završen, stoga ne treba nikoga, u stanju euforije zbog očekivane pobjede nad autsajderom grupe, “okivati u zvijezde”, barem ne dok se ne ostvare pobjede nad sličnim ili boljim selekcijama, jer do tada su to, ipak, većinom, samo neprovjereni igrači koji su savladaki ekipu slabiju od sebe, i koji se tek trebaju dokazati i pokazati gdje su uistinu na evropskoj i svjetskoj nogometnoj mapi.
Nerealna euforija je više puta, kroz historiju, koštala reprezentaciju BiH, i ne mora tako biti i ovaj put, uostalom, čak i selektor Barbarez izbjegava riječ “favorit” kada je u pitanju njegov tim, vjerovatno čovjek zna zašto izbjegava, ali realnost je i takva da je u pitanju zaista lagana grupa, grupa gdje su Austrija, BiH i Rumunija tri podjednako dobre selekcije, i definitivno je prilika koja se ne smije tek tako propustiti, dakle, ne smije se ni veličati one selekcije koje nisu bolje od selekcije BiH, i tako unaprijed tražiti alibi za slučaj neuspjeha – Austrija i Rumunija nisu ni Brazil, ni Argentina, ni Francuska, ni Njemačka, ni Španija, Italija, Portugal, i tako dalje, već selekcije koje su nekoliko “stepenica” ispod takvih.
Sergej Barbarez je u svojstvu selektora reprezentacije BiH savladao Rumuniju i Kipar, ali Barbarez nije učinio samo to, dakle ostvario dvije pobjede na dvije važna nogometne utakmice, već je ovaj trener ujedno i “kipar” neke “nove” reprezentacije BiH, reprezentacije čije “zlatno” vrijeme, prema tvrdnjama selektora, a trenutno i prema rezultatima, tek treba da dođe.
No treba biti realan, pa konstatovati da u savremenim nogometnim tokovima, to vrijeme treba vrlo brzo doći, unatar godinu do dvije, inače i neće doći, jer “smjene generacija” se u današnjem vremenu, barem ako govorimo o iole ozbiljnim selekcijama, selekcijama koje igraju velika takmičenja, što je i selekciji BiH svakako jedini cilj, odvijaju “preko noći”, sve je ubrzano, niko više ne čeka četiri ili pet godina da ekipa “stasa”, pa da možda za sedam ili osam godina bude konkurentna da se bori za plasman na neko veliko takmičenje, naprosto je to predugo čekanje, jer neke druge reprezentacije u međuvremenu rapidno napreduju, nema se vremena čekati šta će na terenu reći “mačak u vreći”.
Selektora Barbareza svakako treba pustiti da radi svoj posao, uostalom, “šta zna dijete (uzrast osnovne i srednje škole u svojstvu “analitičara” na društvenim mrežama) šta je kipar”, ali Barbarez nije dijete, već ozbiljan čovjek, svjestan je odgovornosti vođenja državnog tima, svjestan je jedinog cilja, i isto tako treba, i vjerovatno i jeste, itekako svjestan da se sve osim plasmana na Svjetsko prvenstvo, u ovakvoj kvalifikacionoj grupi, smatra neuspjehom, i da tada uopšte neće biti bitno to što se pobijedila Rumunija, ili Kipar, ili San Marino, i tako dalje, niti će biti bitno ko je “major”, “pukovnik” i “komandanat”, neće biti bitno jer je neodlazak na veliko takmičenje scenario koji je u nogometnoj BiH već viđen više puta, i uvijek se smatrao razočarenjem, bez obzira na to ko je činio tim i ko je bio selektor.
Pozitivna priča je pružiti podršku kada se jasno vidi da nedostaje malo do “ono pravo”, ali svakako se treba razgraničiti šta je to podrška i “bravo majstore, nastavi dobrom putanjom”, od nerealnog tepanja raznoraznim činovima, gdje se, na osnovu dobre partije protiv ekipe slabije od svog nivoa, od prosječnog igrača “stvara” čuveni Brazilac Ronaldo da Lima, glavom i bradom – to obično, dugoročno, ne stvara dobar efekat već naprotiv, loši kontraefekat.
Optimista treba biti, realno je da se optimista bude, naprosto ne slijede mečevi sa Brazilom, Francuskom ili Njemačkom, i treba realno sagledavati cjelokupnu sliku, treba razgraničiti uspjeh od neuspjeha, ne treba se “zalijetati” i kritikovati nekoga ponaosob tek tako, ali niti veličati nekoga tek tako, naprosto trebaju se odigrati preostale utakmice, i nakon istih donijeti sud o tome da li je dobro ili nije, da li je kriv/zaslužan selektor ili tim, ili svi zajedno.
Do tada, do novembra ove godine, za selekciju BiH igraju, uglavnom, u omjeru pola-pola, evropski afirmisani i evropski neafirmisani igrači, a tim vodi neiskusan, ali ambiciozan selektor, koji je željan dokazivanja u svom poslu, i treba da postoji nada da će afirmisani igrači na terenu i pokazati zašto imaju taj epitet, dok bi neafirmisani trebali pokazati da mogu biti vrlo afirmisani, rezultatima isključivo, pa ako tako bude, najlakši dio “posla” biće proglašenje i “majora”, “pukovnika” i “komandanata”, tada s dobrim razlogom, jasno.
