U globalno doba “gospodara i robova”, unazad manje od 200 godina, robovi bili su podijeljeni u dvije grupe, odnosno na one koji su služili u kućama gospodara, i one koji su gospodarim obrađivali zemlju, te su po čitave dane, na “užarenom” suncu, brali pamuk u poljima.
Robovi zemljoradnici su živjeli u krajnje nehumanim uslovima, dok su robovi kućne sluge sebe smatrali “višom” klasom robova, jer nisu morali da rade teške fizičke poslove.
Kada god bi se robovi zemljoradnici ujedinili s ciljem oslobođenja od teških “okova” ropstva, što nije bila rijetka pojava, usprotivili bi im se robovi kućne sluge, dojavljujući svojim bijelim gospodarima informacije o pripremama i pojedinostima pobuna, i tako bi robovi zemljoradnici bili osujećeni u svojoj namjeri, a zatim i žestoko kažnjavani, te u konačnici primoravani na još naporniji rad, pa su i oni najoptimističniji, pod “zviždukom” biča, uveliko gubili nadu da će ostvariti svoj san o slobodi, dok su robovi kućne sluge, za svoju lojalnost gospodarima, od strane istih bivali nagrađivani sa po nekoliko dana relativno manje napornog rada.
Najveći neprijatelj slobode nije gospodar, ni robovlasnik, ni gonič robova – najveći neprijatelj slobode je sretan rob, a upravo u tome se krije varka gospodara, koji nekolicini robova, često onoj nekolicini nižeg nivoa inteligencije, daju status “povlaštenog” roba, kako bi lakše kontrolisali većinu potpuno obespravljenih robova.
Ove poučne informacije se u sportskoj Bosni i Hercegovini se mogu odnositi na nemali broj sportskih kolektiva koji su “robovi” politike, najčešće lokalne vlasti, zadovoljni time što baš oni imaju tu “privilegiju” da im se od strane “gospodara” ponekad ponudi nešto, držeći se izreke da je bolje nešto nego ništa.
Često se ta ponuda ogleda u nekim relativno manjim iznosima novčanih sredstava, koji u konačnici dobija pojedinac ili uža grupa ljudi u klubu, a zbog kojeg će klub, pod rukovodstvom “zadovoljno roba” i manje grupe “zadovoljnih robova”, radije šutiti na neku opštu nepravdu, čak je i podržavati, što prešutno a što i otvoreno, te biti zadovoljni vječitim “tapkanjem” u mjestu, nego pokušati svoj status dovesti do stanja da uistinu mogu nezavisno napredovati.
I tako dok god u BiH bude nemali broj onih klubova čiji su rukovodici stava da je bolje dobiti nešto nego ništa, i da je bolji “manji broj udaraca bičem po džepu nego viši”, da je bolje manje puta čuti zvižduk “gospodarevog biča”, kada se ovaj zbog nečega naljuti, no više, do tada će velika većina klubova “robovati” objasnim “gospodarima”, i gubiti nadu da će za njih ikada biti slobode.
