Šta je ne/ispravna transfer politika klubova u BiH – pitanje je složeno, no itekako postoje neke osnovne smjernice koje mogu biti dobar temelj kako izbjeći “promašaje” prilikom dovođenja pojačanja u određeni klub, ali i kako izabrati stvarno pojačanje.
Reklo bi se, onako “ugrubo”, da nakon dvije uzastopne sezone u kojima je barem jedan klub iz BiH igrao grupnu fazu nekog evropskog klupskog takmičenja i prolazio istu, konkretno Konferencijske lige, taman dobro krenemo – pa s puta skrenemo, barem ako govorimo o transfer politici velike većine klubova u BiH.
No krenimo redom, pa ćemo skretati kako gdje i kako zbog čega, i konstatujmo da je nogometna BiH izašla iz višedecenijskog lokal-amaterizma, u kojem se isti tipovi u Premijer ligi BiH “vrte” po deset i/li više godina tako što, jedino, mijenjaju dresove klubova za koje igraju, nekada crveni dres, nekada plavi, a nekada i bijeli, pa odlaze “negdje” izvan granica BiH i još brže se vraćaju, a biti uopšte ne pridonose kvaliteti niti klubova niti Premijer lige BiH, a dok čekaju da ih ugleda kakav istočnoeuropski niželigaš gdje bi se, koliko toliko zadržali, uzeli “dinar”, što se decenijama unazad računalo kao veliki iskorak pojedinca u karijeri.
Također, u kratkom periodu se, masovno, naprijedila infrastruktura, počelo se, po prvi put, masovno dovoditi nogometaše strance u klubove Premijer lige BiH, a za rezultat tog rada i sistema je došla i činjenica da su bosanskohercegovački klubovi igrali grupnu fazu nekog eurokupa, pa čak igrali i “evropsko proljeće”, i igraće ga i ove sezone, drugi put zaredom za klupski nogomet u BiH, što je, ne tako davno, bio samo plod mašte nekog “zaluđenog” entuzijaste.
Sada, nakon tih dobrih rezultata na međunarodnoj sceni, treba, zapravo, samo unaprijediti sve to do sada stvoreno, nadograditi postojeće, a nipošto ne “lutati” za nekim starim rješenjima koja ne vode ama baš nigdje, i tako zapravo ići “krupnim” koracima unazad.
Iako se u tim kriznim sutuacijama bosanskohercegovačkog nogometa, kad neka ekipa u datom trenutku nema željeni rezultat, obično pribjegava, a nije rješenje, gomilanju regionalnih “polovnjaka”, ili vraćanje domaćih igrača koji su, bili kao talentovani, a koji se nisu snašli nigdje, to je upravo taj najveći prvi korak unazad, korak koji “privremeno zamuti pogled” prosječnom navijaču da se nešto, eto, dešava, da se nešto, eto, radi, a ustvari u pitanju je definitivna degradacija.
Regionalni “polovnjaci”, i domaći “talenti” koji su odlazili “negdje trbuhom za kruhom”, dokazano, i objektivno govoreći, definitivno nisu za evropskog, ali ni za lokalnog, već uglavnom za azijskog tržišta, i umjesto toga i te loše prakse kojoj se pribjegava, radije treba skautirati strance Evropljane i strance Afrikance/Južnoamerikance, ali jasno, ne one sa afričkih i južnoameričkih plaža, odnosno ne treba “istovariti kamion” pun Afrikanaca i Južnoamerikanaca s plaža pred stadion u BiH, tipove koji uopšte nisu profesionalni igrači nogometa, pa nek’ onda struka kluba vidi “zna l’ ko lopte slučajno, zna l’ predriblati, je l’ brz”, već treba dovoditi one igrače koji prema Transfermarkt vrijede od minimalnih 500.000 eura pa naviše, ne vrijede oni slučajno toliko a dostupni su i prikladni budžetima većine klubova u BiH.
Također, to ujedno znači i da će se, po uzoru na druge uspješnije evropske klubove, napraviti neki “standard minimuma vrijednosti”, a veoma je bitno imati na umu da to uglavnom trebaju biti igrači koji imaju manje od 23 godine života, kako bi se sutra moglo na tom igraču i zaraditi, biznis je ipak također važan u nogometu, da se ne lažemo, dakle takve igrače dovoditi da bi, prevashodno, svojim kvalitetana pravili razliku na terenu, posljedično donosili rezultate i na lokalnom i na međunarodnom nivou, a zatim i zaradu klubovima – klasični primjer ispravnog rada nekog prosječnog evropskog kluba redovnog učesnika grupne faze kontinentalnih klupskih takmičenja.
Da bi pojednostavili, zamislimo hipotetički da određeni klub u startnoj postavi ima četiri defanzivca, da bočni igrači vrijede po 300.000 eura, jedan centralni defanzivac vrijedi 350.000 eura i drugi 400.000 eura, i oni su najslabiji dio tima, te se dovedu kao “pojačanja” još trojica igrača koji imaju između 25 i 30, ili više godina života, i koji u tim godinama, kada više nisu potencijal i perspektiva, vrijede u rasponu od 200.000 do 300.000 eura, što su zapravo neki minimumi vrijednosti igrača na širem svjetskom tržištu, dakle dovedu se takvi na neke od ovih pozicija, u tom slučaju odbrambena linija neće biti jača nego što jeste, već će samo biti masovnija igračima istog kvaliteta kakav već postoji, i to je naprosto samo “gomilanje” istih kvaliteta, koji nisu dovoljni za značajniji rezultat, i tako na svim pozicijama.
Suprotno od toga, umjesto trojice takvih kakvi već postoje u timu, ukoliko se dovede po jedan u svakoj liniji formacije koji vrijedi tri puta toliko, koji ima manje od 23 godine života, tada se dobija neko ko vrijedi više od onog s čim se raspolaže, i neko ko se u tim godinama smatra perspektivom i ima motiv za igrom i dokazivanjem, sa ciljem nastavka karijere u nekoj od jačih evropskih liga.
Kada se, dakle, “podvuče crta”, u prethodnih par sezona desio se dobar rezultatski “vjetar u leđa” za Premijer ligu BiH, i još je itekako prisutan, no treba to sada znati iskoristiti, jer ne dolaze takve prilike tek tako, nekima ne dolaze nikada i nikako, naprosto većina evropskih klubova iz godine u godinu dodatno napreduje i smanjuje prostor onima koji ne napreduju – logično.
Akcenat priče o progresu je dovođenje igrača stranaca u timove, pa ako se već dovedu stranci u tim, što jeste evropski provjereno potpuno ispravno, mora se u tom slučaju i raditi poput ostalih Evropljana, kako se ne bi (pre)više zaostajalo za istima, no tada moraju postojati i neki standardi, otprilike takvi da se dovode oni stranci, mlađe životne dobi koji, po automatizmu, imaju motiv da napreduju, koji radije žele igrati grupnu fazu evropskih klupskih takmičenja nego biti u rosteru nekog kluba koji zauzima prostor sredine tabele neke evropske lige nešto jače lige od Premijer lige BiH, odnosno, igrači koji imaju tržišnu vrijednost veću od bilo kojeg igrača u određenom timu iz BiH koji ga dovodi, te je poželjno da u pitanju bude igrač koji dolazi iz kluba jačeg, tržišno vrijednijeg, od bilo kojeg kluba Premijer lige BiH – da bi bili pojačanje.
Naprosto, bolje je jedan takav godišnje da pojača redeove nekog kluba Premijer ligi BiH, nego petorica nekih kakvi već postoje u timu, bolje je jedan kvalitet nego gomilati “kvantitet”, to je jednostavno tako.
Košta takva investicija, rekli bi mnogi, i stina je da košta – ali zasigurno ne košta više od potrošenog novca za petoricu nekih, kakvi dakle, već postoje u određenom timu iz BiH.
Naigora stvar koja se u nogometnoj BiH radi, a nikada ne daje rezultate, jeste ustaljena “mentalitet priča” poslije rezultatskih neuspjeha, koja otprilike ide tako da se spominje kako se nema ispravan sistem, baza, kako nema dovoljno struke, pa eto ga, tu je sistem koji pravi i bazu a i struku, evropski sistem, provjeren, ispravan, krenulo se s tim, treba nadograditi i nastaviti.
Da ne bude da je sve odjednom postalo “crno” jer nije, naprotiv, bolje je neka ikada u zadnjih 30 godina, treba naglasiti da se konačno krenulo sa samog dna evropskog nogometa, srednja klasa je veoma blizu, i za ulazak u tu sferu potrebno je samo malo dobre volje, nešto znanja i poneka dobra ideja, ili barem dobro “iskopirana” od uspješnijih, te naravno, i određena platežna moć – a sve to pojedini klubovi iz BiH trenutno uglavnom imaju, dokazano je, međutim, to nedovoljno pravilno koriste, i tu se i krije trenutno, možda i jedini, stvarni problem – na kojem treba poraditi, odmah i sada.
