23/11/2024
IMG_20240218_172659

Da Fudbalski klub Sarajevo ne pruža ove sezone, na zelenom terenu, partije koje su se shodno renomeu ovog trofejnog kluba, te shodno velikim finansijskim ulaganjima od strane većinskog vlasnika i predsjednika kluba, Ismira Mirvića, to je jasno.

Ekipa Sarajeva se ne bori aktivno za naslov državnog prvaka, a doveden je u pitanje čak i nastup u evropskim klupskim takmičenjima za narednu sezonu, no većini ljubitelja nogometa u BiH, nije posve jasno ko je zapravo kriv za takvo što, i tim povodom, mi sa portala sportskevijesti.com ćemo u nastavku teksta analizirati nekoliko stvari, stvari koje su možda direktno uticale na loše rezultate ovog kluba u tekućoj sezoni Premijer lige BiH.

Prije svega, šef stručnog štaba prvog tima FK Sarajevo, Simon Rožman, te sportski direktor kluba, Senijad Ibričić, prema mišljenju mnogih navijača ovog kluba, direktni su i najveći krivci za loše rezultate u aktuelnoj sezoni, no gdje je, zapravo, vjerovatno najveća greška ovog dvojca, pojasnićemo nadalje u tekstu.

Prije svega, sve su prilike da je pomenuti dvojac iz struke FK Sarajevo poprilično potcijenio samu Premijer ligu BiH, te naročito klubove konkurente u borbi za naslov prvaka, da ne kažemo da ne nemaju neophodno znanje da bi vodili sarajevski klub do zacrtanog cilja, radije ćemo u ovom trenutku reći, dakle, da su potcijenili ligu, a što je opet određena vrsta i nedovoljnog poznavanja same materije.

Kada kažemo da je pomenuti dvojac potcijenio ligu, pod tim ponajviše podrazumijevamo da niti jedno jedino adekvatno igračko pojačanje u zimskom prijelaznom roku ove sezone nije došlo u redove kluba, niti jedan nedavno dovedeni igrač u redove kluba se nije istakao kvalitetom više u odnosu na igreče iz klubova ostatka lige, a morali su u struci znati kakve igrače imaju protivnički timovi, gdje su ti igrači prethodno igrali i kakve su im mogućnosti, u kojoj su životnoj dobi i da li, shodno svojim godinama i savremenim nogometnim apetitima, imaju motiv više ili ne, pa tek onda tražiti bolje igrače od onih što ih imaju u drugim klubovima, prevashodno u onim klubovima koji se bore za naslov prvaka, kao što se aktivno, prema svim parametrima, trebalo boriti i FK Sarajevo.

Dalje, ako je jedna od vizija FK Sarajevo, kako su iz rukovodstva kluba i zvanično u više navrata govorili, između ostalog, razvijati igrače iz vlastite Akademije, pružati šansu, to bi bilo uredu, no tada treba vidjeti koja pozicija u tom smislu najbolje “prolazi” dalje na zapadnoevropsko tržiste u zadnjih par sezona, odnosno, koju poziciju klub najčešće “unovči” kroz izlazni transfer, pa takva, maksimalno dva igrača po jednoj sezoni, stavljati u prvi tim.

Ipak, da bi se takvo što pokazalo kao praktično, treba imati na umu da prethodno treba imati “kostur” tima od pet igrača koje se mora “masno” platiti, dovesti iz iole renomiranih klubova iz inostranstva, ako se već ima sredstava i može priuštiti takvo što, te da oni obavezno budu bolji od ostatka lige, da imaju, dakle, nogometni pedigre i biografiju koja obećava takve domete, da oni zatim “nose” igru, a ostali da s njima u timu dodatno napreduju, da “rade” za nih dok se ne razviju.

U krajnje pojednostavljenom prevodu, za “kostur” tima koji se treba boriti za naslov prvaka BiH, u konkretnom slučaju FK Sarajevo, potreban je jedan vrhunski golman, zatim jedan vrhunski defanzivac, jedan vrhunski vezista “kreator” igre, jedno vrhunsko krilo, i jedan vrhunski napadač, jasno platiti ih “masno”, a ostalo nadograđivati, no nikako ne dovesti deset igrača upitnih kvaliteta i diskutabilne nogometne biografije – a što je gore pomenuti dvojac u struci sarajevskog kluba upravo uradio, rezultati su jasno vidljivi.

Da pojednostavimo taj dio “upitne” biografije, dakle, primjera radi, dobar nogometaš Slovenac ili Hrvat ne idu iz slovenačke ili hrvatske lige u ligaški sistem BiH, već idu dalje u Zapadnu Evropu, barem nastoje takvo što, odnosno, u nogometnu BiH iz tih država dolaze oni igrači koji činjenično ne mogu igrati u najboljim hrvatskim ili slovenačkim klubovima, jer da mogu – igrali bi.

Nadalje, ukoliko se takvi igrači smatraju pojačanjem za FK Sarajevo, a koje treba eventualno biti prvak BiH, i koje treba “sutra” eliminisati u eurokupovima prvaka ili klub predstsvnika Austrije, Slovenije, Hrvatske, postavlja se opravdano pitanje – s kim te klubove eliminisati a ne biti eliminisan od strane istih, jer s takvim igračima logično to vjerovatno neće ići, i tu je taj ključni promašaj trenera i sportskog direktora, i u “tom grmu leži spori zec”, što bi se narodski reklo.

Mnogi se pitaju kako ekipa kao što je FK Sarajevo, nema “lidera” u timu, opravdano se jasno mnogi to pitaju, ali treba znati da “lider” može biti samo “kreator” igre, a taj igrač košta novaca, no svejedno je prioritet dovesti u redove toma jednog tog igrača koji košta, koji vrijedi, a radije nego deset igrača upitnog kvaliteta na svim pozicijama, kako bi se, eto, imalo brojčano “pokrivene” sve pozicije u timu, i biće u konačnici taj takav pravi “lider” u timu, imaće i motiv, jer prevashodno želi ići i dalje u svojoj karijeri.

Za “lidera” ekipe bi najbolje bilo, raditi onako kako radi većina klubova u Zapadnoj Evropi, odnosno, angažovati nogometaša stranca, po mogućnosti igrača iz nekih nogometno talentovanih država Afrike ili Južne Amerike, taj igrač će u BiH doći, jer je to za njega nogometna Evropa, a onda vrlo često taj igrač i pokaže sve što zna, dokaže se i ide dalje, dalje u nogometnu Zapadnu Evropu.

Pored “kreatora” igre, idealno bi bilo da se angažuje i jedan takav takav napadač i jedan takav krilni igrač, stranci iz pomenutih država, to su ta tri stranca koji su prema pravilima NS/FS BiH dozvoljeni po jednom meču, no mora se sve to ozbiljno skautirati, ne tek tako dovoditi da bi se dovelo “nekoga”, i plus na taj dio “kostura” pružiti priliiku dvojici najboljih igrača koja se nalaze u Akademiji FK Sarajevo, ali pod uslovom da oni odmah mogu zaista igrati u Premijer ligi BiH, da su zaista kvalitetni za tim koji se treba boriti za naslov prvaka, dok ostali, oni koji budu tu u datom trenutku jer su pod ugovorom sa klubom, neka “rade” za nih.

Naposlijetku, u BiH ima kvalitetnih trenera, zasigurno kvalitetnijih od mnogih regionalnih, a koji ne mogu voditi najbolje ekipe iz regiona, dakle, domaći trener radije nego trener koji, shodno svojim ranijim rezultatima, ipak nije za dometa prvaka neke države.

Sve u svemu – trener Simon Rožman i sportski direktor Senijad Ibričić su u prethodnom periodu uradili sve suprotno od analiziranog – najprije zato i jesu rezultati FK Sarajevo takvi kakvi i jesu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *