Pošteno ako ćemo, svjesni su, valjda, svi ljubitelji sporta u BiH da generalno i nema ozbiljnog bavljenja sportom u bosanskohercegovačkim okvirima, i pri tome BiH nije jedina takva država, važno je da se doda i naglasi, a upravo je ova “goruća” tema predmet analize portala sportskevijesti.com kroz nastavak teksta.
Jednostavno, period od 30 godina unazad, ujedno period otkako postoji država, sasvim je dovoljan da se konstatuje da BiH, izuzev srebrne i bronzane medalje atletičara Amela Tuke sa Svjetskog prvenstva u oba navrata, nikada ni u čemu ništa svjetski značajno nije napravila preko svojih sportista, i logično bi bilo da se postavi jedno jedino razumno pitanje – čemu više čekati da prođe još 30 takvih godina da se ponovo svi uvjerimo u isto, jer se zaista nema taj luksuz, kao što ga, inače, nema niko u svijetu.
Rješenje postoji, zove se naturalizacija, i uopšte nije sramota naturalizovati kvalitet ako se zna da ga u BiH zaista nema, a to rade čak i oni najbolji u svakom mogućem sportu, oni koji imaju najveću količinu talenta, a sa ciljem da bi bili još bolji ako je kako ikako to moguće.
Za početak “otriježnjenja”, ne treba “kukati”, predavati se, kriviti sve i svakoga, pametovati da je moglo bolje da je neko ono i da je neko ovo, kada se zna da nije tako, već treba “krenuti od sebe”, sjesti i razmisliti kako zaista postati konkurentan u bilo čemu sa ostatkom svijeta, a jedan od najlakših načina za to je naturalizacija kvalitetnih sportista, nije to nikakvo “mudro slovo”, već stvarnost gotovo svih svjetskih država, naročito, ponavljamo, onih najuspješnijih u svemu.
Naturalizacija je čudo, najsvježiji primjer je USA, koja se na Olimpijskim igrama u Parizu okitila zlatnom medaljom u stolnom tenisu u ženskoj konkurenciji, bez da je bitno što za USA nastupaju sve same Kineskinje, koje su, inače, najtalentovanije na svijetu u ovom sportu, i USA je sa Kineskinjama u timu savladala, ni manje ni više, nego baš Kinu.
USA između ostalog, zbog takvog poimanja sporta i života u globalu, jeste, i mora biti, u svemu najveća, najuspješnija, i najbolja, i to je tako, baš poput fotografije sa dodjele zlatne medalje u stolnom tenisu a koja govori više od riječi, i niko se u USA ne pita zašto to ne mogu uraditi “talentovana američka djeca”, naprosto ne mogu i to je to, neće se ni takmičiti, gotova priča.
Zar je problem što će danas/sutra Gruzijac ili Rus postati državljanin BiH i osvojiti za BiH, na Olimpijskim igrama, medalju u gimnastici recimo, je li to nešto što nije normalno, je li se to u svijetu, inače, ne radi kao sasvim normalno, ili je baš BiH ta savršena država u kojoj takva praksa ne dolazi u obzir, u kojoj to nije potrebno, treba se malo zapitati na tu temu – prije histeričnog “kukanja” ili “upiranja” prsta u nešto ili u nekog.
Da li je nekome u BiH ikada “teško palo” što se žene ne bave iole ozbiljnom košarkom, jer nikada ni ranije nisu, pa onda dođe izvijesna dama sa Bahama, inače u pitanju je košarkašica iz siromašne srednjoameričke državice/ostrvca, gdje je mladima sport jedini “bijeg” od teškog života, pa ta dama prvo odvede reprezentaciju BiH na Evropsko prvenstvo, pa se tamo bude čak peti, odjednom i “ni iz čega”, bez ikakvog naročitog plana, baze, sustema, jer to u biti nije naročito niti bitno za razliku od dobre ideje koja je najbitnija, zamalo da se i medalja osvoji ali je neko najjači bio ipak jači, pa se onda ode i na Svjetsko prvenstvo koje se nikada za nikada vidjelo ne bi, a na sve to da se doda da je ta ista dama sa Bahama doslovno “osnovala” reprezentaciju BiH i odmah je, dakle bukvalno preko noći, etablirala u veoma ozbiljnu selekciju, dovela publiku u dvoranu, hiljade ljudi na mečeve koji bi se inače igrali pred 50 gledalaca bliže rodbine, i kada je ista otišla – reprezentacija se ugasila, i da li postoji problem s tim ili postoje lijepe uspomene, treba se malo zapitati i na tu temu – prije histeričnog “kukanja” i traženja alibija zašto odnednom eto više ništa ne valja.
Zar je sramota ako se u plivanju naturalizuje nekoga iz USA, Kanade ili Australije pa se za BiH osvoji medalja na Olimpijskim igrama, zar je sramota ako se u atletici naturalizuje Afrikanac koji će Bosni i Hercegovini donijeti medalju sa Olimpjskih igara, zar je problem ako je to jedan jedini ispravni sistem, barem u ovom trenutku, i takoder tema za dobro se zapitati – prije histeričnog “kukanja” i psovanja države.
Dokle više biti žrtva serije botova, koji iz raznoraznih interesa, za sve živo, a naročito za poraze, govore riječi koje se inače govore za pobjede, riječi tipa “toooo, bravoooo, odličnoooo, superrrr” i slično, i to tako histerično-euforično da zvuči poput algoritma nekoga operativnog sistema, a sa samo jednim ciljem, ciljem vlastite koristi i sa ciljem “zataškavanja” nedostatka kvaliteta.
Jednom se neke stvari priznati moraju, zarad boljeg sutra, kao sto je recimo tačno da u BiH nema beskućnika, ne “haraju” bande i kriminalne organizacije ulicama gradova, niko ne umire od gladi i žeđi, velika većina odraslih stanovnika je zaposlena, barem stanovnika starijih od 30 godina dok većina mlađih studira, nema problema terorizma, većina stanovnika vozi automobil, većina stanovnika ljeti, barem jedanput, odlazi na odmor put egzotičnih i skupih destinacija – pa šta je onda tu toliko nefunkcionano da bi se tako histerično “kukalo” i pravdalo neuspjehe dobro plaćenih sportista, šta to, i ko to, jednog sportistu u BiH “sabotira”, šta se to traži i od koga, a zauzvrat da se ne daje ništa svjetskog karaktera – mnogo je pitanja, treba krenuti tražiti odgovore, ali one realne, svako ponaosob.
Dok ne dođe do kolektivnog “otriježnjenja”, ljubitelji sporta u BiH će imati čast da se na Olimpijskim igrama u Parizu dive medaljama takmičara iz država za koje nikada vjerovatno nisu niti čuli, ili medaljama sportista iz siromašnih azijskih i afričkih država, gdje stanovnici rade za 1 Američki dolar mjesečno, ali imaju jedno – talenat i kvalitet, kao i pomisao da je to jedini način da se osigura pristojan život, te svoje znanje i mogućnosti, u konačnici, na terenu/borilištima pokazuju ostatku svijeta.
