Portal sportskevijesti.com com analizirao je za uvažene čitaoce razloge zbog kojih sport u BiH, generalno, nezaustavljivo propada.
Tom linijom kretanja, odnosno, analizom uslijed određenih istraživanja i podvučenih paralela, došli smo do zaključka da je stvarni razlog generalnog propadanja sporta u BiH, ustvari vrlo naglašen aspekt materijalizma, prije svega, materijalizma u nogometu.
Naime, opštepoznato je da je nogomet najplaćeniji sport današnjice u čitavom svijetu, odnosno, da je nogomet odavno prevazišao svoj izvorni status sportske igre, te da je postao vrlo unosan biznis od kojeg se prosječan čovjek, bez prevelike muke, može itekako obogatiti.
Kada kažemo bez prevelike muke, tada podrazumijevamo činjenicu da su obično najmukotrpniji poslovi, oni svakodnevni koji se rade čak i po dvanaest ili više sati, generalno vrlo loše plaćeni, dok je nogometni trenig u trajanju od sat i pol, i tako nekoliko dana sedmično, te uz jednu zvaničnu takmičarsku utakmicu u tom periodu, itekako dobro plaćena aktivnost.
Stoga nimalo ne čudi odluka roditelja, naročito roditelja u državi slabijeg opšteg imovinskog standarda kao što je BiH, da vlastitu djecu u većini slučajeva pokušavaju dugoročno situirati kroz nogomet, a na tom putu nerijetko se dešavaju i beskrupulozne radnje kao što su pritisci na trenere mlađih ili starijih uzrasta u nogometnim klubovima, pa čak i tučnjave pojedinih roditelja na treninzima nerijetko i najmlađih uzrasta uzrokovane određenim frustracijama, a što je u konačnici samo po sebi veoma loš primjer djeci i mladima o stvarnim ljudskim vrijednostima.
Jasno je da od više stotina djece koja se upišu u određenu školu nogometa, tek mali procenat njih može u konačnici postati profesionalni nogometaš, da bi uslijed te spoznaje, određeni bolje situirani roditelji koristili svoje platežne moći kako bi njihova djeca imala maksimalan prostor za progres prema starijim kategorijama i seniorskom timu, dok oni slabije situirani roditelji, uslijed svega toga i vlastite nemoći da podnesu tempo finansiranja cjelokupne situacije, svoju djecu vremenom indirektno odvraćaju od nogometa i preusmjeravaju na neka druga polja rada i djelovanja koja donose novac neophodan za život.
Interesantnu paralelu ovoj sutuaciji pronašli smo kroz istraživanje u jednoj svjetski ozbiljnoj državi, konkretno, slična situacija događa se u Rusiji.
Naime, novinari su pitali predsjednika Rusije zašto ruski sport ubrzano propada, da bi predsjednik na to pitanje objasnio kako se novac krije isključivo u nogometu, i za ruske prilike hokeju na ledu, te da ruska djeca pod uticajem roditelja nemaju naročitog interesa za druge sportove, i tada oni koji koji u određenim uzrastima završetka osnovne ili početkom srednje škole na kraju otpadnu od nogometa ili hokeja na ledu, tek tada bivaju kasno priključeni drugim sportovima, i tu nema sistematskog napretka.
Gledajući iz tog aspekta, u BiH je danas vrlo slična situacija, s tim da djeca koja iz raznoraznih gore navedenih razloga otpadnu od nogometa, uslijed razočarenja opštom situacijom, naposlijetku otpadnu i od sporta generalno.
Zbog tih i mnogih drugih razloga, sportske reprezentacije BiH obično nikada ne sudjeluju na kontinentalnim ili svjetskim takmičenjima, odnosno, izvijesno ne mogu niti sudjelovati kada oni koji su zaista imali potencijal ili talenat nikada nisu ni dobili pravu priliku da to pokažu, dok tek mali broj njih talentovanih, ali sa boljim startnim imoviniskim karakteristikama u odnosu na većinu, naposlijetku ostvari svoju amciju, i nerijetko iz BiH vremenom odlaze u države Zapadne Evrope, gdje u tamošnjim nogometnim prvenstvima nastavljaju sa vlastitim rastom i razvojem pod znatno boljim uslovima.
Naposlijetku, izuzev nogometa u BiH, ostali sportovi gotovo da ne nude nikakvu zaradu, te samim tim i roditelji vlastitu djecu generalno ne usmjeravaju na druge sportove, računajući kako je to i za njih i za djecu dugoročno gubljenje vremena i novca, odnosno, vremena i novca koje se može iskoristiti za druge stvari.
Kada se sve gore navedene činjenice sagledaju, tada prosječan zaljubljenik sporta u BiH odustaje od aktivnog praćenja istog, odnosno, odustaje od aktivnih odlazaka na stadione ili dvorane, računajući kako njegovo vrijeme ili novac ne trebaju biti utrošeni da bi se gledao izrazito slab kvalitet sporta.
Talenta u Bosni i Hercegovini za sport, činjenično i historijski gledano, zasigurno ima, međutim ispravnog početnog i cjelokupnog rada na korištenju talenata nema, i zbog toga je finalni proizvod, gledajući iz svjetskog ugla, ustvari nekvalitet koji nije interesantan ozbiljnom sportskom tržištu, dok je posljedica trajna nezainteresovanost ljubitelja sporta u BiH da isti aktivno prati, te da u njemu na bilo koji način sudjeluje.
