Recept za uspjeh u Premijer ligi BiH jeste da klub učesnik takmičenja iskoristi prostor od četiri mjesta za inostrane igrače, i popuni ih igračima ofanzivne linije kao najcjenjenih pozicija u nogometu, obavezno mlađe živorne dobi, a koji željni dokazivanja za daljim razvojem i napretkom, u BiH dolaze iz država izvan granica Zapadnog Balkana.
Recept za neuspjeh u Premijer ligi BiH jeste da klub učesnik takmičenja nagomila u svoje redove igrače u poznim igračkim godinama, igrače bez realnog motiva za dalji nogometni razvoj i napredak, a koji dolaze iz klubova pojedinih evropskih liga, po kvalitetu neznatno jačih ili sličnih najjačem rangu nogometnog takmičenja u BiH.
Ovako bi se, ugrubo, moglo okarakterisati kako jedan klub Premijer lige BiH može napredovati, odnosno, nazadovati u svom daljem rastu i razvoju.
No vratimo se na konkretan primjer gore navedenih teza o uspjehu i neuspjehu nekog kluba u prvenstvu Premijer lige BiH, te uzmimo idealan primjer za navesti u tom konktekstu, a to su sarajevski klubovi Sarajevo i Željezničar.
Naime, igru Fudbalskog kluba Sarajevo ove sezone, kada se sve sabere i oduzme, generalno nosi engleski inernacionalac Mathias Fanimo, kao igrač koji svojim pogotcima, asistencijama, energijom i željom za dokazivanjem rješava utakmice u korist ovog kluba, te ga nezaustavljivo vodi prema naslovu novog prvaka BiH.
Mathias Fanimo je došao u Bosnu i Hercegovinu tako što je prošao školu nogometa engleskog kluba West Ham United iz Londona, nastupao za omladinske selekcije engleske reprezentacije, međutim, ipak se nije nametnuo prvom timu pomenutog engleskog kluba, te je potražio svoju nogometnu sreću, prvobitno u trećem, četvrtom, pa petom rangu nogometa u Engleskoj, a potom i u Sloveniji, te naposlijetu u BiH, preciznije, u ekipi Mladosti iz Doboja kod Kaknja, odakle zahvaljujući prikazanim igrama i dolazi u Sarajevo.
Dakle, ovaj Englez je u bosanskohercegovački nogomet stigao sa reputacijom da je nekeda imao potecijal da postane ozbiljan evropski igrač, međutim, spletom raznih okolnosti karijera je otišla u neželjenom smjeru, te je iz vrlo razvijene nogometne Engleske došao do relativno razvijene nogometne Bosne i Hercegovine, i takmičenja Premijer lige BiH.
Mathiasu Fanimu, posmatrajući dalja dešavanja, igranje u Premijer ligi BiH nije nužno bio dalji nazadak u karijeri, naprotiv, ispostavilo se da je, u ligi mnogo slabijom od lige imenjaka u Engleskoj, imao veliku želju da dokaže i pokaže sebi i nogometnoj Evropi da nije bez razloga svojevremeno bio omladinski reprezentativac Engleske kao jedne od najboljih svjetskih reprezentacija, te da je nogometno školovaniji od svih igrača u Bosni i Hercegovini, što i nije bilo neočekivano s obzirom iz kakve nogometne države dolazi, kroz kakve škole nogometa je prošao.
I pokazao je “slučaj Mathias Fanimo” da se, važno je napomenuti besplatno, uz adekvatan rad skauting službe nekog kluba može pronaći igrač koji će po kvaliteti odskakati od prosjeka Premijer lige BiH, a pokazao je “slučaj Mathias Fanimo” i da takvi igrači u BiH ne dolaze nužno da bi zaradili neki veliki novac, kojeg usput u BiH i nema, a naročito ne u Fudbalski klubu Mladost iz malog mjesta Doboj pored Kaknja, već da bi preko BiH svojim igrama bili nadalje primjećeni, te potom napravili neki relativno ozbiljniji, ako ne i vrlo ozbiljan, evropski transfer, i tek tada u konačnici došli i do pristojne zarade, što je današnjem prosječnom nogometašu i neki konačni cilj.
Mathias Fanimo je na dobrom putu prema svom cilju, a ako je jedan takav igrač, ispostaviće se, sasvim dovoljan da, u ovom slučaju Fudbalski klub Sarajevo, postane prvak BiH, nije teško zamisliti šta bi se dogodilo da klub pronađe takva četiri igrača, sličnom metodologijom traženja pojačanja.
Bio bi to, metaforički prikazano, recept za uspjeh u Premijer ligi BiH, a suprotno tome, postoji i na recept za neuspjeh u prvenstvu.
Recept za nesupjeh u prvenstvu Premijer lige BiH ove sezone pokazao je Fudbalski klub Željezničar, koji je trenutno u nizu od dvanaest mečeva bez pobjede u prvenstvu, te se nalazi u donjem dijelu prvenstvene tabele.
Željezničar je, suprotno svom gradskom rivalu Sarajevu, uoči početka sezone u svoje redove nagomilao veliki broj igrača u poznim igračkim godinama, igrača koji su klub pojačali iz redova raznoraznih prosječnih klubova Centralne Evrope i Azije, a ti klubovi su po kvaliteti slabiji od najboljih klubova u Premijer lige BiH, odnosno, nerijetko i ako se nekad plasiraju u pretkola nekog evropskog takmičenja, te se voljom žrijeba sastanu sa nekim klubom iz Premijer lige BiH, budu eliminisani od bosanskohercegovačkih predstavnika.
Dakle, igrači koji u Premijer ligu BiH dolaze iz takvih klubova, uglavnom iz razloga što im više nisu od koristi za dalji napredak, teško da mogu biti pojačanja za neki klub koji ima za ambiciju postati prvak Bosne i Hercegovine, ti igrači jednostavno više ne posjeduju kvalitet za velike domete, kao što se i pokazalo u ovosezonskom izdanju Željezničara.
Nadalje, sa takvim igračima postoji još jedan potencijalno veliki problem, a to je problem njihovim primanja, koja su obično ogromna za bosanskohercegovačke nogometne standarde, neopravdano ogromna važno je napomenuti.
Kada kažemo potencijalni problem, ponovo se dohvatimo Fudbalskog kluba Željezničar, koji zbog određene finansijske krize u jednom trenutku nije bio u mogućnosti redovno isplaćivati plate svojim preplaćenim pojačanjima, a ti igrači naviknuti na nešto veće količine novca koji su nekada davno zarađivali u pojedinim, gore pomenutim evropskim ligama, odlučili su, shodno činjenici da su u Željezničar došli isključivo kako bi uhvatili posljenju priliku da u karijeri dodatno zarade a ne da nogometno napreduju jer prirodnim tokom stvari i ne mogu, jednostavno da, nezadovoljni razvojem situacije, prestanu pružati partije na terenu koje su se od njih očekivale, te je klub umjesto u najavljenoj borbi za naslov prvaka, došao do teoretske borbe za opstanak u ligi.
Uz sve to, izuzetno je važno napomenuti, da bi recept za neuspjeh bio potpun, klub od ovakvih igrača ne može ostvariti zaradu kroz izlazni transfer, jer takvi igrači da su imali neophodan kvalitet da ostanu u klubovima iz kojih su i došli u Željezničar, vjerovatno nikada ne bi ni zaigrali na terenima Premijer lige BiH.
Dodajmo još da je i ranije bilo vrlo uspješnih primjera besplatnih dovođenja nogometaša mlađe životne dobi, a koji u BiH dolaze izvan granica Zapdnog Balkana, te da su svi oni koji su došli, uglavnom bili ponajbolji igrači lige, te kasnije ostvarili sasvim pristojne evropske transfere i donijeli bosanskohercegovačkim klubovima, prvobitno trofeje, a potom i zaradu.
Konkretno, igrači imena i prezimena Bubacar Dialliba, Lamine Diarra, Wagner, Baiano, Marciano, i gotovo svi ostali, njih ne više od desetak koji su ikada u prošlosti došli u BiH i zaigrali u Premijer ligi BiH, ostali su široj nogometnoj javnosti u BiH upamćeni kao veoma kvalitetni igrači za standarde bosanskohercegovačkog klupskog nogometa.
Kada se sve sabere, klub koji koristi recept za uspjeh na kraju “balade”, odnosno sezone, zadovoljan je učinjenim, navijači su sretni, dok klub koji koristi recept za neuspjeh na kraju “balade, osnosno sezone, mijenja rukovodstva i trenere, a navijači su opravadano bijesni.
