Porazi u sportu i ispadanja sa turnira su debakl, tako se ispravno razmišlja, i samo tako se može napredovati – ako se stvari konstatuju onakve kakve jesu.
Suprotno tome, u nekim državama porazi i ispadanja sa kontinentalnih turnira su, prema javnom mišljenju “ogroman uspjeh”, jer tobože besciljno se učestvuje, smatra se da se onima koji gube mečeve treba i svečani doček napraviti, i zato takve države u sportu nikad i ne napreduju.
Zanemaruje se osnovni smisao profesionalnog bavljenja sportom – ako igraš – igraš da pobjeđuješ, i tražiš način kako to i ostvariti, sve dok ga ne nađeš, rezultat je u sportu ipak u prvom planu, i sve ostalo je isključivo obmana i utjeha.
Poslije poraza, u takvim državama se “okrene jagnje” ili neka druga životinja, i za to što nije moglo bolje, kao što bolje moglo nije nikada ranije, okrivi se neko od političara, a sport u takvim državama ljudi zapravo i ne razumiju, zato uglavnom na terenima sportisti loše i stoje.
Sport nije zabava, razbibriga, i teferič, kako ga u pojedinim državama posmatraju, nego veoma unosan biznis – kojim se baviš ili ne baviš.
Kada dođe do odluke da se treba baviti sportom – za početak se treba naučiti da je poraz uvijek debakl i neuspjeh, da ne treba tražiti krivce već treba tražiti način kako dolaziti do onog jedinog bitnog u sportu, do pobjeda, pa onda sve ostalo.
Postoje tako države u kojima gotovo pa nikoga nije uistinu briga za surovu realnost, ima se običaj “skrenuti s teme i problema”, te jednostavno “linijom manjeg otpora” reći – najbolji smo na svijetu i briga nas da li to rezultat govori, gubimo, uvijek smo gubili, i zauvijek ćemo samo gubiti, i jedini stvarni razlog takvog (dugo)vječnog stanja jeste taj što nas svijet ne voli i ne razumije.
Ima tih država gdje su svi jako sretni ako poraz nije previsok, i to se znalački proslavi po sistemu narodne izreke “daj hljeb i igara”, jer kritika se ne trpi niti slučajno, jer kritika nije na mjestu, sudije redovno “kradu” reprezentacije tih država, a ako se nekad nešto u sportu posreći, to je, rado se tada kaže, onosvjetska pravda za “nemoćne i napaćene”.
Raditi uvijek isto i očekivati drugačiji ishod – ne ide to tako, ali treba to jasno skontati, to je za početak, a početak je, kažu, najteži.
Kažu da “um caruje a snaga klade valja”, stoga treba sjesti i misliti, mnogo toga razmisliti, ako se ikada misli u nečemu uspješan biti.
