Da trenerska obijest nerijetko dovede do otkaza i posljedično do daljih velikih rezultata vođenog tima, čisti primjer je nogometna reprezentacija Maroka i trener Vahid Halilhodžić.
Za početak ove analize, istaći ćemo da je selekcija Maroka izborila plasman u četvrtfinale Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru, a da je trener Vahid Halilhodžić ovu selekciju kao selektor vodio kroz kvalifikacije za prvenstvo svijesta, i isto izborio, no potom je dobio otkaz i selektor maroknaskog tima je početkom smotre najbokjih dvjetskih selekcija postao drugi trener, imena i prezimena Walid Regragui.
Slijedom događaja, čovjek koji se zove Walid Regragui je u svojstvu selektora zaslužan za plasman selekcije Maroka u četvrtfinale Svjetskog prvenstva, i samim tim ovakav rezultat Marokanaca nije Halilhodžićev rezultat, dok Halilhodžićev rezultat jeste izboren plasman na prvenstvo svijeta.
Vahid Halilhodžić je dobio otkaz u reprezentaciji Maroka dobio iz razloga što je odbio na Svjetsko prvenstvo pozvati određene igrače, a koje su u toj državi željeli vidjeti na istom, i publika i rukovodstvo tamošnjeg Nogometnog saveza dakle, cjelokupna marokanska javnost.
Igrači koji su Maroko do rezultata koji se zove plasman u četvrtfinale na Svjetskom prvenstvu upravo su oni koje trener Halilhodžić nije želio pozvati na isto, odnosno trener Halilhodžić je jednostavno nakon dobrog rezultata i plasmana na smotru najboljih svjetskih selekcija naposlijetku bio obijestan, a “svaku obijest”, rezultat će potom reći, “kazni povijest”.
Kada kažemo obijest, time podrazumijevamo da nije prvi put da se treneru Halilhodžiću dešava isto, i ranije je znao dovesti određenu reprezentaciju do plasmana na prvenstvo svijeta i potom dobiti otkaz i ne biti selektor tih reprezentacija na smotri najbokjih svjetskih selekcija, odnosno, situacija sa reprezentacijom Maroka nije za ovog trenera unikatan primjer, ali pouku izvukao nije ili jednostavno odbija da je izvuče.
Pouka koju je trener Halilhodžić trebao, između ostalog izvući, mogla bi biti ta da je imao idealnu situaciju da pozove te igrače za državu u kojoj je radio isključivo zbog novca, čisti posao, odnosno nije emotivno vezan za Maroko, da udovolji i navijačima i rukovodstvu tamošnjeg Nogometnog saveza, i naposlijetku kakav god rezultat da je potom ostvario u Kataru, iz čutave priče bi izašao kao pobjednik.
U slučaju ovog rezultata, odnosno, plasmana u četvrtfinale prvenstva – rezultat bi bio njegov i bio bi realni pobjednik, dok u slučaju eventualnog ispadanja u grupi uvijek bi mogao reći rečenicu “da ste me pustili da radim kako sam zamislio, sad možda ne bi ispali”, i bio bi moralni pobjednik kojem se nema pravo ništa prigovoriti.
Za rezime ove analize, važno je napomenuti da bi trener Halilghodžić, pod uovom da ga nije “krasila” obijest, usput sebi otvorio još neka vrata moralnom retorikom koja bi mu išla u prilog.
