Strateg sarajevskog Željezničara, Milomir Odović, nakon jednog upita novinara portala sportskevijesti.com na konferenciji za štampu poslije gradskog prvenstvenog derbija sa Sarajevom u okviru petog kola Premijer lige BiH, objasnio je, između ostalog, da pojedini igrači, inače, stavljaju lični interes ispred interesa kluba, te zbog toga često trpi i igra i rezultat tog i tog kluba.
Upravu je strateg Željezničara u potpunosti, a naročito bi to moglo da se odnosi na igrače koji iz bližeg regiona kao “velika pojačanja” dolaze u klubove u BiH, i u kojima igraju za izutetno visoke plate, barem za bosanskohercegovačke ekonomske standarde.
Razlog takvog čega, poprilično se krije i u činjenici da su to uglavnom u pitanju igrači koji nisu našli svoje mjesto u vodećim timovima u državama susjedima BiH, te im dolazak u Premijer ligu BiH predstavlja, tek nužno, “moranje” igranja nogometa kako bi se održali u kakvoj-takvoj formi, dok uzaludno očekuju da ih kojim slučajem baš tu primjete upravo oni timovi u kojima nisu dobili ili iskoristili priliku za igru.
Dakle, praksa dovođenja igrača iz bližeg regiona za bosanskohercegovačke premijerligaše pokazala se vrlo neuspješnom, naročito kada bosanskohercegovački timovi pokušaju sa takvim igračima ostvariti neki iskorak na međunarodnoj klupskoj sceni, gdje nerijetko od prosječnih evropskih timova budu eliminisani.
Ipak, u bosanskohercegovačkom klupskom nogometu, kada se već dovode igrači iz inostranstva, naziru se i neka bolja rješenja vezano za dovođenje takvih nogometaša, i to rješenja u vidu dovođenja mlađih južnoameričkih ili afričkih nogometaša, kao što je, primjera radi, jedan od najboljih aktuelnih nogometaša FK Sarajevo, ali i čitave Premijer lige BiH, afrički nogometaš, Joachim Adukor.
Za bosanskohercegovačke klubove ova činjenica znači da, ukoliko žele napraviti neki evropski iskorak, onda ona maksimalna četiri mjesta rezervisana za igrače koji nemaju državljanstvo BiH trebaju popuniti kvalitetnim Južnoamerikancima i Afrikancima, uz još dva do tri najkvalitetnija juniora, te ostatkom tima od domaćih igrača sa kojim već raspolažu.
Mimalno dva su dobra razloga zašto je bolje angažovati mladog igrača iz Južne Amerike ili Afrike u odnosu na islužene igrače iz regiona.
Prvi je taj što afrički ili južnoamerički igrači dolaskom u Premijer ligu BiH igraju u skladu sa svojim maksimalnim mogućnostima kako bi odatle otišli u neku jaču evropsku ligu, uz podatak da bosanskohercegovački klub na njima može poprilično i finansijski zaraditi.
Drugi dobar razlog je taj što su to uglavnom igrači koji bi i za relativno male plate igrali u BiH najbolje što mogu, opet sa ciljem da se prikažu u najboljem svjetlu nekim jačim evropskim klubovima koji bi ih eventualno upratili, i njihove usluge kupili od bosanskohercegovačkog kluba.
Ukoliko uz sve ovo dodamo da se itekako vidi razlika u zalaganju, stepenu borbenosti, ili uloženom trudu i ponašanju afričkih i južnoameričkih igrača u odnosu na igrače iz susjedstva Bosne i Hercegovine, tada se dolazi do zaključka da dovesti takvog, prvonavedenog igrača, u najmanju ruku, nije promašaj, te da bosanskohercegovački premijerligaš samim tim ima, ako ništa, barem privrženog igrača dok je ugovorom vezan za klub.
Dakle, neuspjeh nogometnih klubova u BiH može se tražiti u činjenici da klubovi već godinama gomilaju kao “strance” igrače iz regiona, a koji nisu pokazali da su dovoljno kvalitetni da nose dres nekog ozbiljnog kluba u regionu, kluba koji u evropskim okvirima, nadalje i pri tome, ne igra nikakvu ozbiljnu ulogu.
Pouka i rješenje problema je, zapravo, vrlo jednostavno, samo se treba voditi politikom relativno uspješnih, a sebi sličnih, politikom Kiprana, Bugara, Mađara, Poljaka, Slovaka, Rumuna, makedonskih Skhendija iz Tetova, slovenačkih Maribora i tako dalje, a i šire.
