Tada, ne tako davno, sredinom jula ove godine, mnogi ljubitelji nogometa u BiH su se čudili, pa čak i smijali, novoj transfer politici FK Željezničar iz Sarajeva – politici u kojoj se u redove prvog tima masovno dovode nogometaši stranci, “anonimusi” iz Zapadne Europe, Južne Amerike, te Afrike.
Davali su se “smiješni” nadimci igračima koji u redove Željezničara dolaze iz klubova nižih liga Španije, Portugala, Meksika, Brazila, jednostavno, iz dana u dan stizale su informacija kako je u klub došao nekakav Portugalac, pa nekakvi Španci, utom se na treningu ukazaše nekakav Brazilac i nekakav Meksikanac, pa dođe i nekakav Afrikanac, i shodno tome, postavljala su se pitanja ko i zašto te igrače uopšte i dovodi u klub pored toliko “poznatih” igrača iz BiH, a koji su u datom trenutku bez kluba i “pristali” bi doći za “samo par hiljada eura mjesečno” da “pomognu ekipi”, pa čak se išlo i do te mjere da su se postavljala pitanja da li su to uopšte nogometaši – samo zato što širem krugu ljubitelja nogometa u BiH nisu bili poznati.
Kao “šlag na tortu” došao je i trener “anonimus”, Španac David Muslera, te kada je imenovan za šefa struke prvog tima FK Željezničar, išla je priča tipa “Španac koji pored Španije dođe u BiH, iz države čija je reprezentacija prvak svijeta, da ičemu vrijedi, ne bi mu Premijer liga BiH bila destinacija u kojoj će se baviti trenerskim poslom”, jasno to je bila stvar predrasude i nedovoljnog poznavanja svjetskih tokova nogometa.
Malo kome je tada bilo na umu da je, nakon niza godina u kojima su tim činili igrači koji su u klub dolazili iz prosječnih i ispodprosječnih klubova iz liga regiona Zapadnog Balkana, pa kasnije, s takvima, rezultatski bez ikakvog konkretnog iskoraka tima na “zelenom terenu”, možda bolja ideja mapraviti korijenitu promjenu, i isprobati strance iz Zapadne Europe, Južne Amerike, ili Afrike, pa makar i “anonimuse”, nego još jednu sezonu iskoristiti neuspješno, poput niza prethodnih, tako što će se nagomilati, recimo, 15 do 20 igrača koji se barem 10 sezona, za relativno velike novce na konto mjesečnih primanja, “vrte” od kluba do kluba po Premijer ligi BiH ili u regionu Zapadnog Balkana, a što je takvima ujedno i maksimum mogućnosti.
Europa, koja je, inače, najrazvijeniji i najbitniji nogometni faktor na svijetu, objektivno govoreći i djelima se vodeći, ne vjeruje naročito u nogometni talenat na Zapadnom Balkanu, kojeg realno govoreći, zaista i nema u onom obimu kakav je viđen na najvećoj evropskoj nogometnoj sceni, osim što se pojavi tek poneki igrač, jednom u nekoliko godina, i ne, to nije sramota, to je samo činjenica koju i nogometna BiH dijeli sa barem 40 od 55 europskih država, i samim tim, mlad i iole perspektivan igrač iz regiona Zapadnog Balkana, gdje geografski pripada i BiH, ne ide “od kluba do kluba” po matičnoj državi ili po Zapadnom Balkanu, već ide nogomet igrati u Zapadnoj Europi, koja ga prepozna kao talenta, koja ga zbog toga traži već na samom početku karijere, i zahvaljujući platežnoj moći tamošnjih klubova – i dovede.
Obratno, mlad i iole perspektivan igrač iz Zapadne Europe, ako zbog velikog broja kvalitetnih i skupo plaćenih igrača stranaca, nema mjesta u redovima prvog tima nekog europskog velikana u kojem je počeo svoj nogometni put, sve češće ide na usavršavanje na Zapadni Balkan i općenito u Istočnu Europu, iz razloga da bi bio vidljiviji nego što bi bio u nižim rangovima svojih država, što tim i takvim igračima obično bude dugogodišnje odredište, jednostavno mlad i iole perspektivan igrač iz Zapadne Europe nema vremena za gubljenje u periodu početaka svog nogometnog puta.
U prilog tome najbolje govori i razgovor koji je novinar portala sportskevijesti.com obavio sam prvotimcem, upravo FK Željezničar, Amarom Ibrišimovićem, mladim nogometašem koji je član njemačkog kluba Schalke 04 iz Gelzenkircena na posudbi u redovima sarajevskog kluba, a koji je veoma jasno istakao zašto je mladom igraču bolje biti prvotimac kluba iz osrednje europske lige, kakva Premijer liga BiH jeste, nego u samom početku karijere boraviti po posudbama u klubovima trećeg ili nižih rangova u Njemačkoj, čija je Bundesliga, najjači rang takmičenja, jedna od europskih “Liga petice”, odnosno jedna od pet najjačih europskih liga, što možete i poslušati u sljedećem video prilogu u režiji našeg portala:
Poenta priče je takva da nogomet već 40-ak godina više nije zabava “za raju” koja na utakmicu, “tu i tamo”, svrati kad se vraćaju kući s posla, nogomet je biznis, a u biznisu nema mjesta za priču tipa “gdje su naša raja u našem klubu iz našeg grada”, jednostavno razvijeni nogometni svijet već odavno tako ne funkcioniše, već je nogometni svijet, prosto rečeno, veliki otvoreni prostor, svako je “svačija raja”, i traži se uvijek bolji od boljeg igrača, bez obzira iz koje je države taj igrač.
Općenito, u iole ozbiljnim svjetskih klubovima više nema mjesta za uskolokakne demagogije, savremeno doba zahtjeva širu sliku, i zahtjeva širi progres od uskolokaknog, gdje je bitno “da mi je klub bolji od kluba iz susjednog grada, a ostalo otom-potom”, pa kako je kojem klubu šta već mogućnost i domet – ali uvijek se gleda prema naprijed, prema opciji da se kao klub bude što je moguće bliže bude sa onim klubovima najboljima i najvećima – na kontinentu.
Jasno, idealno bi bilo kad bi svaki nogometni klub u BiH imao platežnu moć poput platežne moći najbogatijih klubova europe i svijeta, pa da može u svoje redove dovesti najbolje svjetske igrače, no u realnosti, ako već takva situacija nije, a nije, to niti slučajno ne znači da ne treba pokušati improvizirati sa otvorenim svjetskim tržištem, jer ne tako davno, u Premijer ligu BiH je, kao “anonimus” iz “nepoznatog”, za “sitan novac”, došao i aktuelni prvi strijelac brazilske Serie A, a u istom periodu je “za sitan novac”, iz “nepoznatog”, došao i aktuelni “A” reprezentativac Gruzije i prvotimac kluba iz španske La Lige, koja je vjerovatno i najkvalitetnija “Liga petice”, i samo to je, recimo, sasvim dovoljan pokazatelj da se i “za sitno” i u “nepoznatom”, može itekako pronaći nešto što će sutra biti čak i svjetski poznato.
